Na Pešterskoj visoravni, gdje su zime oštre, a život uvijek tražio više snage nego što čovjek misli da ima, decenijama su opstajale žene koje su na svojim plećima nosile čitava domaćinstva. Jedna od njih je i Kimeta Elezović iz sela Krća kod Sjenice – žena čija je životna priča postala simbol rada, izdržljivosti i žrtve.
Dok danas mnoga sela ostaju pusta, Kimeta se prisjeća vremena kada je u njenom domaćinstvu bilo na desetine grla stoke, puna torina i posla koji nikada nije prestajao.
„Deset krava i sto ovaca bi pomuzla za dva sata. Poslije toga odem da čuvam stoku, pa sir, pa kuća. Sve se moralo stići“, priča Kimeta.
Njene riječi zvuče gotovo nestvarno mlađim generacijama, ali na Pešteri je to nekada bila svakodnevica. Nije bilo mašina, nije bilo odmora, niti slobodnog dana.
„Sve smo nosili na glavu. Vodu, sir, hranu… Velika se muka viđala ispred nas“, kaže ona.
Iako danas u kući ima vode, mašina i puta do sela, Kimeta kaže da je narod izgubio ono najvažnije – sigurnost da od svog rada može živjeti.
„Mlijeko je 35 dinara. To je sramota i grehota. Nekad sam po 500 maraka uzimala za mlijeko, a danas ne možeš ništa kupiti“, govori razočarano.
Posebno emotivno govori o bolovima koje je godinama trpjela zbog teškog rada.
„Uveče ne mogu da zaspem. Primaknem lavor sa toplom vodom, pa potopim ruke. Ili stavim vunu da ih ugrijem. Ruke utrnule od muže“, prisjeća se Kimeta.
Kaže da je nekada sve bilo drugačije – težak život, ali više zajedništva i poštovanja prema seljaku.
„Bolje mi je bilo tada nego sada, kunem ti se. Teško jeste bilo, ali si znao zašto radiš“, kaže ona.
Njena porodica danas je rasuta širom Evrope. Djeca su otišla trbuhom za kruhom, baš kao i mnogi mladi iz pešterskih sela.
„Imam četiri sina. Jedan je u Švedskoj, dvojica u Njemačkoj, ćerka u Sarajevu. Najmlađi je ostao ovdje da gleda stoku“, priča Kimeta.
Sa tugom govori o tome kako sela ostaju prazna i kako stariji ljudi ostaju sami.
„Sve je otišlo. Nema više naroda. Starost je velika žalost“, kaže kroz uzdah.
Ipak, uprkos svemu što je prošla, Kimeta ne žali za životom na selu. Naprotiv, ponosna je na sve što je svojim rukama stvorila.
„Pravila sam po četrdeset kaca sira. Jedna kaca po sedamdeset kila. Sve ovčiji sir. Sama prala kante, prevrtala, radila“, govori sa ponosom.
Njena priča danas izaziva poštovanje širom Sandžaka jer podsjeća na generacije žena koje su bez buke i priznanja iznijele najteže poslove, odgojile djecu i održale život na Pešteri. Kimeta Elezović nije samo vrijedna domaćica iz Krća. Ona je simbol jednog vremena i žene kakve se danas rijetko rađaju.