Polemike oko spomenika Jusufu Čeliću – Čeljaju iz Plava i Gusinja posljednjih dana izazvale su burne reakcije u javnosti. Dok jedni tvrde da je riječ o saradniku okupatora i ratnom zločincu, drugi ga pamte kao branitelja svog naroda od četničkih pohoda. Odluka Ministarstva kulture o uklanjanju njegovog spomenika otvorila je brojna pitanja, ali i otkrila nedostatak konkretnih dokaza o njegovoj ličnoj odgovornosti.
Redakcija je izvršila detaljnu pretragu dostupnih arhiva, istoriografskih izvora i publikacija. Rezultati su sljedeći:
-
Sudski postupci: Nije pronađena nijedna presuda jugoslovenskih ili crnogorskih sudova kojom se Jusuf Čelić – Čeljaj tereti za saradnju s okupatorom ili ratne zločine.
-
Svjedoci: Ne postoji nijedan javno dostupni, potpisani iskaz svjedoka koji ga lično imenuje kao izvršioca zločina.
-
Dokumentarni izvori: Istoriografski zapisi navode da je bio komandir lokalne milicije („vulnetara“) u Plavu i Gusinju, jedinica koje su djelovale uz podršku italijanske, a kasnije i njemačke vojske. Ipak, riječ je o statusnoj odrednici, a ne o pravnom dokazu njegove lične odgovornosti.
-
Zločini u regionu: Tragedija u Velici 1944. godine, jedan od najtežih zločina u Crnoj Gori, ne sadrži dokumentovane dokaze koji direktno povezuju Čelića sa počiniocima.
Zaključak istraživanja: ne postoje čvrsti dokazi – ni presude, ni vjerodostojna svjedočenja – koji bi potvrdili da je Jusuf Čelić – Čeljaj lično bio odgovoran za ratne zločine.
Istorijski dokumenti jasno govore o zločinima Pavla Đurišića i njegovih četničkih jedinica na prostoru Plava i Gusinja 1943–44. godine.
U izvještaju Draži Mihailoviću od 13. februara 1943. sam Đurišić piše da su muslimanska sela „potpuno uništena“ i da je ubijeno oko 1.200 ljudi. Nezavisni istoričari poput Radoja Pajovića i Šerba Rastodera procjenjuju broj ubijenih između 1.200 i 2.000 Bošnjaka i Albanaca.
U takvim okolnostima, u lokalnom sjećanju među Albancima i Bošnjacima Plava i Gusinja, Jusuf Čelić ostao je zapamćen kao jedan od onih koji su organizovali odbranu stanovništva od četničkih pohoda.
Zvanična jugoslovenska istoriografija nakon rata prikazivala ga je prvenstveno kao komandira „vulnetara“, što ga je svrstalo među saradnike okupatora. Međutim, u kolektivnom pamćenju bošnjačke i albanske zajednice on je ostao upisan kao branilac domova i života u vrijeme kada je postojala realna prijetnja istrebljenja.
S obzirom na to da nedostaju pravni dokazi o njegovoj odgovornosti, odluka Ministarstva kulture o uklanjanju spomenika Jusufu Čeliću – Čeljaju zahtijeva dodatno obrazloženje. Ukoliko postoje vjerodostojni dokazi koji potvrđuju njegovu krivicu, javnost ima pravo da ih vidi. Ako ne postoje, postavlja se pitanje da li je odluka donesena pod pritiskom političkih ili ideoloških tumačenja istorije.
Sudbina Jusufa Čelića – Čeljaja stoji na razmeđu između dokumentovanih istorijskih činjenica i kolektivnog pamćenja. Za jedne on ostaje simbol saradnje sa okupatorom, a za druge – simbol otpora i borbe za goli opstanak. Sve dok se ne pojave jasni i nedvosmisleni dokazi, njegovo ime će ostati predmet sporova i podjela, a istina zakopana između političkih interpretacija i narodnog sjećanja.