Autor Suad K Zoranić
Fudbalski klub Novi Pazar se decenijama suočava s nepravdom koju najsurovije oličava ignorisanje diskriminacije njegovih navijača i igrača od strane Fudbalskog saveza Srbije i šire javnosti. Dok su uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi prema Bošnjacima uobičajena pojava na utakmicama, skandiranja poput “Nož, žica, Srebrenica” te uzvici u čast ratnim zločincima poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ostaju nekažnjena. Ono što je još gore jeste potpuni izostanak sankcija prema klubovima čiji navijači promovišu ovakvo ponašanje.
Nepravda se osjeća na svakom koraku. Godinama je tolerisano ponižavanje Novopazaraca, dok su odgovorne institucije ćutale. To ćutanje je u mnogočemu izazvalo revolt među mladima, koji su, prirodno, postali sve radikalniji u svojim reakcijama. Kada se nepravda gomila i nema odgovora, nasilje postaje neizbježno. Nasilje koje je buknulo nije izraz mržnje prema državi, kako to neki pokušavaju predstaviti, već izraz frustracije i očaja zbog konstantnog ignorisanja i ponižavanja.
Ministar Ivica Dačić i drugi srbijanski zvaničnici pokušali su da okrive bošnjačke navijače za nasilje, predstavljajući to kao napad na državu. Međutim, istina je daleko od toga. Među učesnicima nereda bili su i Srbi, čak je među uhapšenim navijačima Novog Pazara i jedno lice srpske nacionalnosti, što jasno pokazuje da je problem mnogo širi od etničkih podjela. I Srbi i Bošnjaci u Novom Pazaru osjećaju istu nepravdu prema svom klubu, što ih zbližava u zajedničkom otporu prema sistemu koji ih marginalizuje.
Uprava FK Novi Pazar našla se u pat poziciji pred utakmicu s Partizanom. Pritisnuti zahtjevima navijača da ne igraju, svjesni drakonskih kazni koje bi ih zadesile, odlučili su da izađu na teren. I dok se klub borio da balansira između interesa navijača i formalnih zahtjeva, u pozadini su se vodile perfidne političke igre.
Usame Zukorlić, političar čija uloga u ovim nemirima nije mogla proći nezapaženo, perfidno je manipulisao mladima. Njegov portal Sandžak Press, blizak njemu i Stranci pravde i pomirenja (SPP), pozivao je navijače na okupljanje u gradskom parku, odakle su krenuli u nasilje. Njegov status na društvenim mrežama, gdje indirektno podržava navijače, samo je dolio ulje na vatru. Reći da Zukorlić nije znao kako će se stvari odvijati bio bi čist politički naivitet.
S druge strane, Rasim Ljajić, čovjek koji je otvorio vrata sandžačkim Bošnjacima i Srbima u srbijanske institucije, našao se u središtu optužbi. Njegova uloga u dovođenju FK Novi Pazar u Super ligu Srbije učinila ga je sportskim “ocem” navijačima kluba. Međutim, kada je postao predsjednik FK Partizan, mnogi su to shvatili kao izdaju. Ono što je Rasim Ljajić pokušao jeste da spasi FK Novi Pazar iz nacionalističkog gliba, povezivanjem s Partizanom, ali je taj potez naišao na nerazumijevanje i revolt.
Na kraju, ne možemo zanemariti ni ulogu političkih lidera poput Edina Zećirovića, predsjednika Građanskog pokreta Sandžaka (GPS), koji je na konferenciji za novinare optužio navijače za nasilje, ali je istovremeno ukazao da su oni samo peta karika u nizu manipulacija. Njegova optužba prema SPP-u i Usami Zukorliću je u mnogočemu tačna, ali je i sam Zećirović morao odgovoriti zašto su njegovi aktivisti bili prisutni tog dana kada je nasilje eskaliralo.
Fudbalski klub Novi Pazar nije samo sportski klub; on je simbol zajedničke borbe sandžačkih Bošnjaka i Srba protiv nepravde, ali i žrtva političkih igara koje pokušavaju iskoristiti sport za svoje interese. Ukoliko se ne zaustavi ova spirala nepravde i manipulacije, nasilje će postati stalni saputnik utakmica u Novom Pazaru, a FK Novi Pazar će ostati simbol otpora i borbe za pravdu, i to ne samo na terenu.