Kada se 15. juna 1389, prije tačno 632 godine, u danu nakon kojeg je slijedila Berat-noć, sultan Murad-han na Kosovskom polju susreo sa srpskim neprijateljem, zbog umora svojih vojnika naredio je odmor. Međutim, kada na kraju tog mirnog ljetnjeg dana nastupi akšamska tmina, izbila je takva oluja koja cijeli prostor obavi prašinom i dimom. Niko nikoga nije mogao vidjeti. Ukoliko bi ovo nevrijeme potrajalo, to bi bilo od koristi brojnijem neprijatelju. U takvoj situaciji, osim dove nije imao drugog izlaza.
OMER FARUK YILMAZ (S turskog preveo: Avdija Salković)
SMRT SULTANA MURAD-HANA I
Sultan Murad-han šetao je borbenim poljem i uplakanih očiju, svojim nježnim rukama milovao ranjene i šehide. U tome momentu jedan ranjenik ustade sa tla (kasnije se ispostavilo da je to bio srpski princ Miloš) i priđe sultanu dajući mu do znanja da mu želi nešto reći. Iznenada je izvadio handžar iz rukava i zabio ga u sultanovo srce.
Dok je Murad-han padao na zemlju, ovaj čovjek je za tren isječen na komade. Sultan je od zadobijene rane postao šehid. Radi preuzimanja mjesta glavnodujućeg, Jildirim Bajezid bi pozvan da dođe sa prednjih linija. Odlukom državnih velikana na borbenome mejdanu učinjen mu je bejat i proglašen njegov sultanat. Ova bitka okončana je pobjedom osmanske vojske. U svojstvu padišaha Jidirim Bajezid se sa svojom vojskom vratio u Edirne. Dok su oni marširali, konjaničke jedinice, koje su do kraja tjerale neprijatelja, jedna za drugom priključivale su se vojsci. Ovaj veliki sukob koji se odigrao na Balkanu završen je velikom i sigurnom pobjedom Osmanlija.
Zemlje osvojene u prvoj bitki na Kosovu pet stotina godina ostale su pod osmanskom upravom. Sultan-Muradovo tijelo donijeto je u Bursu u naselje Čekirge i zakopano u turbetu naspram džamije Murad-i Hudavendigar. Na mjestu na kojem je ubijen i na kojem su mu sahranjeni unutarnji organi izgrađen je čuveni makam po imenu Mešhed-i Hudavendigar.
Budući da je na Kosovu pao kao šehid, njegovo ime ostalo je kao “Jedan šehid sultan u Rumeliji”. Bio je veoma oštrouman vladar, vješt zapovjednik i osoba puna vrlina, cijenjena i od prijatelja i od neprijatelja. Učestvovao je u 37 borbi i ni u jednoj nije pretrpio poraz. Zato je dobio titulu “Nepobjedivi”. Prema onome što bilježe historijski spisi, Murad-han je bio srednjeg rasta, okruglog lica, krupnog nosa, dugog vrata, širokih i debelih prstiju, rijetke brade. Bio je hrabar vladar, brzih pokreta, po disciplini strožiji od svoga oca.
Bio je veoma voljen od strane svojih vojnika i svoga naroda pa je stoga i dobio neke od sljedećih titula: Sultan-ul-guzat vel-mudžahidin, Melik-ul-Mešajih, Gijasu’d-Dunja ve’d-Din, Šihabuddin, Gazi, Hunkar, Hudavendigar, Lejs-ul-Islam, Ebu’l-Feth, Gijas-ul-muslimin, Es-Sultanu’l-Adil, Sultanu’l-Muazzam…
Sultan Murad-han je tokom svoje dvadesetdevetogodišnje vladavine hitao iz bitke u bitku i u svakoj bio pobjednik; nije vidio lice poraza. Begluk koji je preuzeo od svoga oca doveo je do razine države. Kao što i Gibbons kazuje, Osman-gazija je oko sebe sakupio jednu rasu, oformio je državu, međutim, Murad-han je taj koji je formirao državu svjetskih razmjera. Sultan Murad-han, čija odlučnost, volja i staloženost se sa lahkoćom mogu prepoznati kada se pažljivo prouče događaji u njegovom periodu i mjere koje je povodom njih preduzeo, ne praveći vjersku niti bilo koju drugu razliku, bio je veoma srdačan i merhametli prema svome narodu.
On je bio veliki turski vladar koji je svojom iskrenom ličnošću na sve strane probudio ljubav i poštovanje. Pored svoga truda, naporima i radom dvojice velikana kao što su Čandarli Hajreddin-paša i njegov sin Ali-paša, na polju prava, finansija i vojske oformio je temeljitu organizaciju, i svoj begluk iz stanja plemena doveo u stanje jedne snažne države. Čak i u najkritičnijim momentima čuvao je umjerenost, znao je kojom će brzinom učiniti pokret, a nakon savjetovanja sa iskusnim begovima donosio bi odluku. Kada bi procijenio ispravnost mišljenja koja su suprotna njegovom, prihvatao bi ih. Pridavao je važnost prigovorima i slušao ih. Ova osobina imala je velikog utjecaja u njegovim uspjesima. Sultan Murad-han je 37 borbi smjestio u 29 godina sultanata, život mu je protekao na borbenim poljima i jedna je od najcjenjenijih historijskih ličnosti.
Osvajanje Rumelije, koje je započeo njegov stariji brat Sulejman-paša, za kratko vrijeme je proširio velikom političkom genijalnošću. Naseljavajući osvojene oblasti turkmenskim plemenima iz Anadolije, obezbjeđivao je većinu muslimanskog turskog stanovništva. Uz pomoć ovih migracija, Osmanska država je pet stotina godina imala svoju vlast u Rumeliji. Sa anadolskim beglucima uspostavio je djelimične rodbinske veze, a ponekad je kupovinom zemlje proširivao svoj posjed. Vojne snage ovih begluka iskoristio je prilikom osvajanja Balkana.
Murad-han, koji je također pridavao značaja izgradnji osvojenih oblasti, premjestivši centar vlasti iz Burse u Edirne, ovaj novoosvojeni grad građevinama kao što su džamija, medresa, han, hamam i dvorac doveo je u stanje turskog islamskog grada. Razne dijelove svoje zemlje ukrasio je hajirli djelima. U Bursi, u naselju Čekirge, izgradio je džamiju, medresu, imaret, musafirhanu, banju, džamiju Hisar. U Biledžiku je podigao džamiju, a u Jenišehiru džamiju i tekiju. Na ime svoje majke, u Izniku je sagradio jedan imaret.
MURAD-HANOVA DOVA
Kada se 1389. godine u danu nakon kojeg je slijedila Berat-noć, Murad-han na Kosovskom polju susreo sa neprijateljem, zbog umora svojih vojnika naredio je odmor. Međutim, kada na kraju tog mirnog ljetnjeg dana nastupi akšamska tmina, izbila je takva oluja koja cijeli prostor obavi prašinom i dimom. Niko nikoga nije mogao vidjeti. Ukoliko bi ovo nevrijeme potrajalo, to bi bilo od koristi brojnijem neprijatelju. U takvoj situaciji, osim dove nije imao drugog izlaza.
U mubarek Berat-noći sultan Murad-han je uzeo abdest i klanjao hadžet-namaz. Nakon toga, podigao je ruke i sav u suzama zamolio Dženab-i Hakka:
– Bože!… Toliko puta si mi prihvatio dovu, nisi me lišio Tvoje milosti. Molim te, opet prihvati moju molbu! Daj kišu, otjeraj ovaj zulum i ovu prašinu i osvijetli okolinu da bih mogao vidjeti neprijateljske vojnike i da se licem u lice borim s njima! O, Bože! Mulk i rob pripadaju Tebi. Ti ih daješ onome kome Ti hoćeš. Ja sam jedan Tvoj slabi rob. Ti znaš moje misli i moje tajne. Moj cilj nisu mulk i imetak, ja želim Tvoje čisto i predano zadovoljstvo. Gospodaru! Učini me žrtvom ovih muslimana, samo ne porazi ove vjernike i ne uništi ih nevjerničkim rukama! O, Bože! Ne učini da ja budem razlog za uništenje ovolikog naroda! Učini ih sretnima i pobjednicima! Ja ću radi njih žrtvovati svoju dušu, samo Ti je prihvati! Za vojnike islama spreman sam predati dušu. Samo za duše ovih mu’mina, Ti žrtvuj moju dušu! Najprije si me učinio gazijom, sada mi dodijeli posljednji šehadet! Amin!
Ne prošavši mnogo od sultan-Muradove dove, pojavili su se oblaci milosti, koji se isprazniše nad Kosovskim poljem. Utihnuo je vjetar, nestalo je prašine, otvorilo se nebesko lice. Razbijanjem krstaša, koji su došli da unište islam, neprijatelj još jednom osjeti oštrinu osmanskog mača i dade se u bijeg. Nakon ove velike pobjede, dok je, zahvaljujući Gospodaru, šetao borbenim mejdanom, Murad-han je, u jednom podlom napadu, na kraju zadobio tešku ranu. Sav radostan zbog toga što je vidio da mu je dova prihvaćena, nekoliko sati kasnije popio je šerbet šehadeta.
IZVOR: Omer Faruk Yılmaz, ZLATNE STRANICE OSMANSKE HISTORIJE (OSMANLI TARIHI'NDEN ALTIN SAYFALAR), s turskog na bosanski preveo Avdija Salković, Dobra knjiga – Sarajevo, 2020.
