Piše: Slobodan Martinović / Doradio tekst portal Sandžak Danas
Zgrožen sam. Ne samo zbog toga što su posječena stabla u mom rodnom Prijepolju, već i zbog tišine koja je nakon toga uslijedila. Drvoredi nisu samo ukras – oni su pamćenje grada, svjedoci naših šetnji, sjena pod kojom su rasle generacije. A sada ih više nema. Zašto?
Građani Prijepolja danima postavljaju isto pitanje: zbog čega je moralo biti posječeno nekoliko stabala u samom centru grada? Da li je ovo, kako se nagađa, svojevrsna “osveta” lokalne vlasti jer su građani samoinicijativno popravili ogradu u blizini, bez njihovog odobrenja? Ili je riječ o još jednom primjeru samovolje i nepromišljenih odluka donesenih iza zatvorenih vrata?
U zemlji gdje zdravi razum sve rjeđe pomaže, čini se da je i u Prijepolju – nestalo osjećaja za mjeru, pa i za sram.
Zašto Prijepoljci šute? Zašto nema bunta, niti glasa nezadovoljstva?
Zato što je ovo, možda, jedina općina u Srbiji u kojoj su – svi u vlasti. Opozicija postoji samo na papiru. Oni koji bi trebali biti korektiv, sada su postali saučesnici. Među njima i “čuveni” doktor Bato Sadović, koji se, kako se sarkastično navodi, predstavlja kao čovjek integriteta i digniteta, ali podržava svaku odluku vlasti – pa i onu koja briše ono što je Prijepolje činilo Prijepoljem.
Predsjednik općine, kako mnogi tvrde, više liči na figuranta nego na lidera. “Doveden, obučen, postavljen”, pišu građani po društvenim mrežama. “Vode ga kao mečku po projektima koje otvara Krsto Janjušević, komesar za zapadnu Srbiju.”
Tako Pribojac komanduje Prijepoljem, a lokalni duh nestaje – prvo pod testerama, a zatim pod protokolima i konferencijama bez duše.
Gdje su sada civilne organizacije? Gdje su mediji koji bi trebali biti glas naroda – list Polimlje, TV Forum, FK Polimlje i svi ti portali koji svakodnevno pišu o svemu osim o onome što stvarno boli?
Sječa drveća nije samo tehnički čin. To je simbolična poruka – o sječi dostojanstva, o odsustvu empatije prema prostoru koji nas oblikuje.
Ovo nije samo ekološko, nego i moralno pitanje. Jer dokle god budemo šutjeli, sječa neće prestati – ni drveća, ni dostojanstva.
Prijepolje, grad pod Jadovnikom, nekada je imalo dušu, ritam i sjenu. Danas, pod betonom i tišinom, ostaje pitanje: koliko će još trebati da se posječe – da bi shvatili da više ničeg nije ostalo?