Korijeni islama u Mađarskoj

338

Prvi kontakt Mađarske i islama neodvojiv je od spomena Pečenega, od kojih je znatan broj ispoljavao islam. Jedan od najranijih arapskih geografa koji spominje Pečenege u Jugoistočnoj Evropi bio je El-Istakhrī, oko 950. godine. On ih identificira kao tursko nomadsko pleme koje se, u njegovo vrijeme, pomicalo prema zapadu između zemlje Hazara (Khazar) u oblasti Kaspijskog mora i sjevernog Kavkaza i Bizanta (Byzantinum). Godine 1048, kako navodi Norris, Pečenegi su opustošili Bugarsku, a unutrašnjost Balkana teško je podnosila njihove neprestane upade i pljačke. Stalne vojne aktivnosti Bizanta 1122. godine konačno su urodile uspjehom.
HAMZA RIDŽAL

U čuvenom djelu Islam na Balkanu H. T. Norris navodi citat Yaquta ibn ʻAbda Allāha al-Ḥamawīja, koji u djelu Mu’jam al-Buldān početkom 13. stoljeća piše: “U gradu Halep zatekao sam veliku skupinu ljudi koje su zvali Baškiri (Bashkīr), crvenkaste kose i rumenog lica. Oni su izučavali islamsko pravo prema školi Abu Hanife, neka je Allah zadovoljan njime! Upitao sam jednog od njih koji mi se učinio pametnim momkom za informacije i podatke o zemlji iz koje su došli i tamošnjem stanju.

Reče mi: ‘Naša zemlja nalazi se s onu stranu od Konstantinopolja, u kraljevstvu franačkih naroda koje zovu Mađarima. Mi smo muslimani, podanici njihovoga kralja, i živimo u rubnim područjima njegove teritorije, nastanjujući oko trideset sela, koja su veličinom poput malih gradova. Ali mađarski kralj nam ne dopušta da izgradimo zidove niti oko jednog, da se ne bismo pobunili protiv njega. Nalazimo se između kršćanskih zemalja, naseljavajući zemlju Slavena prema sjeveru, a prema jugu onu koja pripada Papi, to jest Rimu. Papa je za njih poglavar Franaka, Mesijin vikar (namjesnik, svećenik), nešto poput zapovjednika vjernika za muslimane; pod njegovom su vlašću sva pitanja svih njih, a koja su u vezi sa vjerom. Na zapad, naša je Andaluzija; a prema istoku, zemlje Grčke, Konstantinopolj i njegove pokrajine.’ Dodade: ‘Naš jezik je jezik Franaka, oblačimo se onako kako se i oni oblače, služimo njihovu vojsku, i s njima napadamo sve njihove neprijatelje, jer oni ratuju samo protiv neprijatelja islama.’

Upitah ga potom kako to da su prihvatili islam uprkos činjenici da su nastanjeni među nevjernicima. Odgovori: ‘Slušao sam naše pretke, mnogo njih, da je prije mnogo vremena sedam muslimana došlo iz Bugarske i da su se nastanili među nama. Ljubazno i prijazno nam objasniše i ukazaše nam na naše greške i uputiše nas kako da ih ispravimo na pravi način, pokazaše nam pravi put, vjeru islam. Potom nas je Bog uputio i svi postadosmo muslimani, te Bog otvori naša srca prema vjeri i za vjeru. U ovu zemlju smo došli da učimo pravo; kada se vratimo u našu zemlju, ljudi će nas cijeniti i poštovati i imenovati nas i postaviti na mjesta s kojih ćemo voditi računa o njihovim poslovima i stvarima.”

PEČENEGI I SARACENI, PRVI MAĐARSKI MUSLIMANI

Prvi kontakt Mađarske i islama neodvojiv je od spomena Pečenega, od kojih je znatan broj ispoljavao islam. Jedan od najranijih arapskih geografa koji spominje Pečenege u Jugoistočnoj Evropi bio je El-Istakhrī, oko 950. godine. On ih identificira kao tursko nomadsko pleme koje se, u njegovo vrijeme, pomicalo prema zapadu između zemlje Hazara (Khazar) u oblasti Kaspijskog mora i sjevernog Kavkaza i Bizanta (Byzantinum). Godine 1048, kako navodi Norris, Pečenegi su opustošili Bugarsku, a unutrašnjost Balkana teško je podnosila njihove neprestane upade i pljačke. Stalne vojne aktivnosti Bizanta 1122. godine konačno su urodile uspjehom. Od tada su Pečenegi na teritorij Balkana stupali kao dijelovi neuporedivo većih i manje koncentriranih skupina turskih nomada. Već u desetom stoljeću ušli su na teritorij Mađarske. Međutim, tek u jedanaestom stoljeću jedna veća skupina, bilo da su bili pagani, kršćani ili muslimani, počeli su igrati znakovitiju ulogu u historiji Mađarske i Balkana u cjelini.

Jedna od zemalja kroz koju su muslimani ušli u Mađarsku tokom vladavine princa Taksonija (Taksony) sredinom 10. stoljeća bila je Bugarska, iako je u ovom slučaju najvjerovatnije riječ o trgovcima i poslovnim ljudima, vjerovatno Pečenegima, koji su porijeklom bili vezani za područje rijeke Volge. Da su muslimani u Bugarskoj predstavljali problem i opasnost za područje Podunavlja, primjećuje Norris, potvrđuje i pismo pape Nicolasa, datirano 866. godine, kojim se zapovijeda “iskorjenjivanje Saracena” iz tog područja.

Pitanje preciznog etničkog i nacionalnog identiteta, te dugotrajnijeg utjecaja mađarskih muslimana, koje spominju i arapski i srednjovjekovni mađarski izvori, nadahnulo je brojne pretpostavke koje su objavljivane u člancima u periodici, kako u Mađarskoj, tako i drugdje u svijetu, a znakovita je i različitost mišljenja onih koji su najpozvaniji da ponude svoju ekspertizu. Sigurno je da su muslimani u Mađarskoj bili veoma disperzivna skupina koja se sastojala od ljudi različitih pravnih, pa čak i dogmatskih uvjerenja proisteklih iz bogatstva razlika u ukupnoj islamskoj tradiciji. U literaturi su dostupna brojna imena, ponekad zamjenjiva, a povremeno i zamijenjena jedna drugim. Postoje Isma’iliti (Ismaëlitae), Bissermini (Bezermen ili Buzurmen), mađarski Böszörmény, Calizi, Kalezi ili Qualizi, te Saraceni (Szereezen).

Ove zajednice mađarskih muslimana, piše Norris, bile su prilično raštrkane i opustošene navalom Tatara 1241. godine. U literaturi se ponekad za sve mađarske muslimane koristi riječ Saraceni. Historijski gledano, ovaj se pojam u kontekstu muslimana u Mađarskoj prvi put pojavljuje u 12. stoljeću, a upotrijebio ga je špansko-arapski pisac i putopisac Abū Hāmid iz Granade. On je u Mađarsku došao 1150/1151. godine i ostao u “Bāshgirdu / Bāshghūrdu” tri godine. Svoje utiske zabilježio je u dva djela, Tuhfat al-Albāb i Al-Mu’rib ‘an ba’d ‘ajā’ib al-Maghreb. U prvom primjećuje: “Tokom križarskih pohoda postaje jasno da su muslimani Svete Zemlje u mađarskim očima Saraceni (szerecsen), na isti način kao što su arapski trgovci s Magreba ili muslimanski kovači novca, zelenaši i plaćenici iz Mađarske. Navedeni razvoj značenja latinske riječi saracenus u mađarskom jeziku objašnjava se ovim kompliciranim porječnim strujanjima. Iz rečenog, mogu se izvući sljedeći zaključci. Mađarski izvori pokazuju da su trgovci i vojnici iz zapadnog dijela Mediterana bili poznati pod zajedničkim imenom szerecsen ‘Arapi s Magreba’, najkasnije u prvoj polovini 12. stoljeća, te da su u izvjesnom broju živjeli i u Mađarskoj. U to vrijeme mađarsko kraljevstvo bilo je vjerovatno najsjevernija tačka njihovog prodora.”

Smail Balić pretpostavlja da, zahvaljujući mađarskim muslimanima, islam nije bio potpuno nepoznat ni stanovništvu Bosne prije dolaska Osmanlija. Ipak, u Mađarskoj su do dolaska Osmanlija opstale tek male i neznatne skupine muslimana, te Balić ističe da su veze mađarskih muslimana s Bosnom vjerovatno ostvarene prije neposrednih osmanskih osvajanja na Balkanu. Tada su Bosnom i Mađarskom islam najviše širile sufije, kako preko misionarskog djelovanja, tako i kao ratnici koji su osvajali dijelove novih teritorija i pripajale ih Osmanskom carstvu, novoj velikoj islamskoj državi koja je svoje širenje u znatnoj mjeri dugovala derviškom redu bektašija.