U vremenu kada se porodica sve češće svodi na statistiku, a djeca na plan i kalkulaciju, priča o Hamdiji i Ramizi Bećović iz Sebečeva, zaseok Kuti kod Novi Pazara, zvuči gotovo nestvarno. Ne kao legenda – već kao tiha, uporna istina iz Sandžaka.
Za 24 godine braka, ovaj bošnjački bračni par izrodio je 21 dijete. Ne u vilama, ne uz sistemsku podršku, ne u izobilju – već u kući od samo dvije sobe. Sva djeca rođena su kod kuće. Nijedno u bolnici. Bez pompe, bez kamera, bez senzacije. Samo život, kakav jeste.
Pet sinova Hamdije i domaćice Ramize preselilo je na Ahiret u mladosti – rana koja se ne zaboravlja i teret koji nosi samo onaj ko zna šta znači izgubiti dijete. Uprkos toj boli, porodica je opstala. Danas je živih 16 djece – osam kćeri i osam sinova. Iz te skromne kuće poteklo je 50 unučadi i 13 praunučadi. Jedna porodica – čitav svijet.
Ova priča nije ostala neprimijećena ni u nekadašnjoj državi. Kada su Bećovići dobili deveto dijete, u Sebečevo je došao i sam Josip Broz Tito. Dodijeljena je penzija rahmetli Hamdiji, kao i dječiji dodatak za svako dijete. Bio je to znak da je i tadašnji sistem znao zastati pred nečim što nadilazi prosjek i formu.
Imena djece ostaju zapisana kao porodična hronika jednog vremena i jednog kraja: Amir, Ismeta, Amira, Osman, Zurifa, Ćamil, Ifet, Izet, Fehima, Rifat, Nusret, Munira, Munir, Esma, Džemka i Fikreta. Svako ime – jedna sudbina. Svaka sudbina – nastavak iste kuće.
Danas, kada se Sandžak prazni, sela gase, a djeca rađaju sve rjeđe, Bećovići iz Sebečeva stoje kao podsjetnik da snaga naroda ne leži u statistikama, nego u ljudima. U majkama poput Ramize. U očevima poput Hamdije. U kućama koje su male po kvadratima, a ogromne po smislu. Ovo nije priča o rekordu. Ovo je priča o životu koji se nije dao smanjiti, čak ni kad su okolnosti bile skučenije od dvije sobe.