Autor Suad K Zoranić
Sa majkine strane sam od plemena Divljaci, iz Raduhovaca, od deda Hasana Halilovića. Kao dijete, često sam slušao priče iz tog kraja, ali jedna se izdvajala, uvijek ispričana sa posebnim poštovanjem i strahopoštovanjem – priča o Ežderu Hoti. Ta legenda, koju je često spominjala majkina hala Tuša, urezala mi se duboko u sjećanje, i sada je želim podijeliti sa širim auditorijumom, kako bi priča o ovom velikom junaku nastavila da živi.
U tutinskom i pazarskom kraju priča o Ežderu Hoti preživljava u srcima ljudi. Generacije se sjećaju njegovog lika, čovjeka koji nije bio samo junak zbog svoje fizičke snage, već i zbog srca koje je kucalo za pravdu i slobodu.
Ežder Hoti bio je mnogo više od priče o nadljudskoj snazi. Njegova visoka, mišićava figura i duge kose postale su zaštitni znak sela Raduhovce, ali to što su ljudi najviše voljeli kod njega bio je njegov duh – nepokolebljiv, prkosan, a opet pažljiv prema onima koji su bili slabiji. Nastavio je da živi jednostavno, pomažući seljanima, postajući simbol prkosa protiv moćnika. Ljudi su ga doživljavali kao svog zaštitnika, čovjeka koji je svojom prisutnošću unosio mir i sigurnost.
Najpoznatiji trenutak u njegovom životu, onaj koji je učinio da se njegovo ime zauvijek utisne u narodnu svijest, bila je borba s turskim pehlivanom. Taj osmanski div došao je u Novi Pazar izazivajući sve hrabre ljude tog kraja. Strah se širio među okupljenima, ali jedini koji je imao hrabrosti stati na crtu bio je upravo Ežder Hoti, jer niko drugi se nije usudio suprotstaviti tom osmanskom borcu, ali Ežder, svjestan da čast i sloboda nemaju cijenu, prihvatio je izazov. S obećanom nagradom – bogatstvom i ženidbom – Ežder je prihvatio izazov, svjestan da brani čast Sandžaka.
Borba između ova dva titana odvijala se na Hadžetu, pred mnogobrojnim svjedocima. Turski pehlivan, snažan i neumoljiv, obgrlio je Eždera svojim čeličnim rukama, ali Ežder, iako nadjačan snagom, nije bio nadmudren. U trenutku krajnje napetosti, zario je svoje oštre nokte u trbuh protivnika, izazvavši krik boli koji je proparao zrak. Taj trenutak slabosti omogućio je Ežderu da preokrene tok borbe – podigao je turskog diva i bacio ga pred noge okupljenog naroda.
Borba je bila teška – turski pehlivan ga je uhvatio u smrtonosni zagrljaj, ali Ežder, čak i u tom trenutku kada se činilo da je nadjačan, našao je način da se oslobodi. Zario je svoje nokte u protivnikov stomak, izazvavši bolan krik. – pričala bi mi hala Tuša.
Sa sobom je ponio ne samo obećanu nagradu, već i vječni ponos i čast, postavši simbol otpora i snage. Pobjeda nad turskim borcem nije bila samo Ežderova lična pobjeda, već trijumf cijelog naroda. Narod je klicao, a Ežder je, noseći sa sobom čast i ponos, postao vječni simbol otpora. Njegova nagrada nije bila samo stoka i bogatstvo, već duboko poštovanje koje mu je narod iskazivao.
Vratio se u Raduhovce, gdje se oženio i postao otac trojici sinova. Njihova imena – Adil, Nezo i Halil – i danas žive kroz potomke, i nerijetko se podsjete bratstva Adilovića, Nezovića i Halilovića ove priče, čuvajući nasljeđe svog nepobjedivog praoca.
Vratio se u Raduhovce, gdje se oženio i postao otac trojici sinova. Njihova imena – Adil, Nezo i Halil – žive i danas kroz njihove potomke, koji se često prisjećaju bratstava Adilovića, Nezovića i Halilovića, čuvajući nasljeđe svog nepobjedivog pretka.
Priča o Ežderu Hoti danas nije samo priča o velikom borcu. To je priča o čovjeku koji je razumio da pravi junaci nisu oni koji se samo bore mišićima, već oni koji koriste snagu srca. Ežder je postao dio identiteta naroda, njihov simbol u borbi protiv nepravde. I kroz tu priču, Ežder živi dalje – u svakom djetetu koje čuje njegovo ime, u svakom seljanu koji se prisjeti hrabrosti i u svakom trenutku kada je pravda pobijedila silu.
Ova legenda o Ežderu Hoti ostaje podsjetnik da se istinska snaga ne mjeri uvijek onim što se vidi, već onim što se osjeća – u srcima onih koji ostaju vjerni svojim idealima.