Ime Siniša Mihajlović u fudbalskom svijetu odavno je sinonim za beskompromisnost, karakter i autoritet. Legendarni igrač i trener, koji je tokom karijere vodio klubove poput Bologna, Fiorentina, Torino i AC Milan, nije pravio razliku između pobjeda i poraza – oba su se, po njegovom shvatanju, morala živjeti punim intenzitetom.
U trenerskim priručnicima često se savjetuje smirenost nakon teških poraza i odlaganje reakcija za naredni dan. Mihajlović je, međutim, imao svoj put. Jedna epizoda iz maja 2017. godine, nakon teškog poraza Torina od Napoli rezultatom 5:0, ostala je upamćena kao školski primjer njegove „šok-terapije“.
Na konferenciji za medije Siniša je djelovao staloženo, gotovo hladno. Igrači su čak dobili i slobodan dan. No, povratak na trening bio je sve osim rutine. Kako je godinama kasnije ispričao Đuzepe Vives, tadašnji lider svlačionice, atmosfera je u početku djelovala „previše normalno“. Čak je stigla i pica, što je mnoge navelo da pomisle kako će se dan završiti razgovorom i analizom bez tenzija.
Uslijedio je, međutim, trenutak koji je sve promijenio.
Mihajlović se obratio Adem Ljajić i mirnim glasom upitao:
– Ademe, kakvu si utakmicu odigrao?
Odgovor koji je uslijedio – da je odigrao „sjajnu utakmicu“ – bio je okidač.
– Letjeli su stolovi, vrata su bila razbijena. Sala za sastanke je praktično demolirana, ispričao je Vives, naglašavajući da je Mihajlović očekivao samokritiku, a ne samozadovoljstvo nakon debakla.
Iako ova metoda nije donijela trenutni preokret – Torino je već u narednom kolu poražen od Genoa – poruka je bila jasna: poraz se ne relativizuje, on se osjeća i analizira do kraja. Tek potom je stigla pobjeda nad Sassuolo rezultatom 5:3.
Zanimljivo je da su, uprkos glasinama o zategnutom odnosu, emocije nakon smrti Mihajlovića pokazale drugu stranu priče. Ljajić je tada na društvenim mrežama podijelio zajedničke fotografije sa svojim nekadašnjim trenerom, uz emotikone slomljenog srca i molitve – tihi dokaz poštovanja prema čovjeku koji je znao biti strog, ali je iza te strogoće stajala iskrena želja da od igrača izvuče maksimum.
Ta lekcija, koliko god bila burna, ostala je upisana kao dio Mihajlovićevog naslijeđa: u fudbalu, kao i u životu, odgovornost se ne skriva – ona se preuzima.