Autor Suad K Zoranić
U Sandžaku, gdje se već godinama vodi borba za prava Bošnjaka i očuvanje bosanskog jezika, potezi poput onog koji je povukao Rejhan Kurtović, potpredsjednik Stranke pravde i pomirenja (SPP), izazivaju zgražanje i nevjericu. Naime, Kurtović je u junu mjesecu svog sina, maloljetnog A.K., upisao na srpski jezik u gimnaziji “Jezdimir Lović” u Sjenici, iako su dva odjeljenja na bosanskom jeziku (I3 i I4) bila dostupna. Kurtovićev sin je upisan u odjeljenje I1, jedno od dva na srpskom jeziku.
Postavlja se pitanje – za koga Kurtović radi? I zašto, kao ključna figura SPP-a i državni sekretar u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, ide protiv osnovnog principa za koji se njegova partija nominalno zalaže? Zar nije SPP, sa Usamom Zukorlićem na čelu, zagovornik bosanskog jezika u školama Sandžaka? Kurtović, koji je uz to bio i kolega Misale Pramenković, predsjednice Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) u vrijeme ovog skandaloznog poteza, očigledno je prešao granicu prihvatljivog.
Ovaj potez ostavlja gorak okus i s pravom podiže sumnje u iskrenost Kurtovićeve borbe za prava Bošnjaka i očuvanje bosanskog jezika. Kada političar, koji se svakodnevno predstavlja kao zaštitnik nacionalnog identiteta i kulture Bošnjaka, upisuje vlastito dijete na srpski jezik, dok istovremeno vodi retoričku borbu za bosanski jezik, postaje jasno da iza kulisa vladaju neki drugi interesi.
Da li je ovaj potez bio čin pravdanja pred Beogradom? Da li se time pokušava pokazati lojalnost prema vlastima u Srbiji, dok se pred narodom Sandžaka održava maska patriote? Ovakav primjer nije samo licemjeran, već je i opasan, jer šalje poruku da je borba za prava Bošnjaka i bosanski jezik samo paravan za političke igre.
Nije samo Kurtović taj koji svojim potezima izaziva nelagodu. Njegov partijski šef, Usame Zukorlić, predsjednik SPP-a, pokazao je sramotno blagu reakciju na nedavne provokacije koje uključuju zastave nepriznate Republike srpske krajine. Umjesto jasne osude, Zukorlić je na svom Facebook profilu zaključio s porukom: “Živjelo iskreno prijateljstvo.” Takva izjava, umjesto da osudi glorifikaciju entiteta nastalog na zločinima, djeluje kao ponižavajuće povlađivanje onima koji Bošnjake i dalje vide kao neprijatelje.
Ovakav izostanak oštre reakcije otvara vrata za dodatna pitanja o pravoj prirodi politike koju vodi SPP. Da li je to stranka koja istinski zastupa bošnjačke interese, ili se sve više pretvara u instrument vlasti, balansirajući između patriotizma i pragmatizma na štetu vlastitog naroda?
Još jedan primjer ove bezvoljnosti je narodni poslanik Edin Numanović, koji se u petominutnom obraćanju samo stidljivo dotakao nacionalističkog divljanja. U deset sekundi spomenuti ovakav ozbiljan incident govori mnogo o stavu rukovodstva SPP-a prema problemima koji direktno pogađaju Bošnjake. Dok je narod uznemiren, njihove vođe djeluju kao da su na odmoru, nesposobne ili nezainteresovane da adekvatno reaguju.
Ovakvi potezi i izjave vode nas ka neizbježnom zaključku: SPP i njeni lideri, od Usame Zukorlića do Rejhana Kurtovića, sve više pokazuju da su spremni na kompromis sa svakim, osim sa svojim narodom. Iskrenost u borbi za prava Bošnjaka i bosanski jezik postaje sve upitnija, dok se istovremeno ostavlja prostor za oportunizam i političke kalkulacije.
Bliskost i uloga Rejhana Kurtovića u SPP-u najbolje pokazuje ova fotografija koju je objavio Usame Zukorlić na FB sa porukom “Braća”
