U vremenu kada se često sumnja u ljudskost i kada se riječ “doktor” sve češće povezuje s novcem, priča iz Bijelog Polja vraća vjeru u medicinu, ali prije svega u ljude.
Jedan tekst, napisan iz srca, dirnuo je mnoge, a posebno one koji su imali priliku upoznati doktore Kenana Erovića i Čakovića. Pacijent Goran Dragović, koji je tri godine vodio bitku s nesnosnim bolovima u kičmi, svjedoči o nečemu rijetkom u današnjem vremenu – o istinskoj brizi i posvećenosti doktorima koji nisu tražili ništa osim prilike da pomognu.
Bez protekcije, bez plaćanja “ispod stola”, Dragović je dobio tretman koji nije samo umanjio bol, već mu je vratio vjeru u ljude. “Dr Erović mi je rekao – ne možemo učiniti čudo, ali možemo smanjiti bol do 50%, možda čak i više. I tako je i bilo. Dr Čaković je preuzeo terapiju, a osoblje bolnice se pobrinulo da u svakom trenutku osjetim podršku”, napisao je u svom emotivnom obraćanju.
Ono što ga je dodatno iznenadilo i ganulo jest činjenica da mu se dr Erović dva puta javio da pita kako se osjeća. U vremenu kada su pacijenti često samo brojevi u sistemu, ovakve geste vraćaju vjeru u hipokratovsku medicinu.
I nije samo Dragović taj koji prepoznaje vrijednost ovih ljudi. Građani Bijelog Polja već odavno govore o dr Kenanu Eroviću i njegovom timu kao o ljekarima čija vrata su uvijek otvorena za svakoga. Njihova predanost ne ostavlja mjesta sumnji – postoje ljekari koji su, prije svega, ljudi.
“Prvo čovjek, pa sve ostalo”, poručuje neko u komentaru na ovaj dirljiv tekst. I zaista, što može biti ljepše za ove blagdane od saznanja da još uvijek postoje ljudi koji medicinu ne doživljavaju kao biznis, već kao poziv?
Doktore Eroviću, doktore Čakoviću – hvala vam što podsjećate da humanost nije zaboravljena, tekst Gorana Dragovića pogledajte ispod teksta!
- Nije u ovoj zemlji baš sve izgubljeno, kao što sam do skoro mislio. Ima ljudi, ljudina, baš tamo gdje sam ja, i mnogi drugi, mislio da je sve postalo goli interes, bez empatije, bez osjećaja za tuđi bol.
- Tri godine provedene u bolovima, stotine popijenih tableta, suplemenata, injekcija… slomile su me – fizički, a bogami i psihički. A onda, slučajno (kažu da se najljepše stvari dešavaju slučajno), na preporuku prijatelja, upoznajem dr Kenana Erovića, direktora bolnice u Bijelom Polju. Bez protekcije, bez nadoknade, odlazim u dogovorenom terminu na intervenciju.
- Oštećenje kičme je toliko da nijedna operacija ne bi pomogla, ali kako on reče: “Mi smo tu, makar da smanjimo bol do 50%, možda čak i više.”
- Da ne dužim previše, dr Čaković preuzima davanje terapije (malo je bolno, ali kratko traje), sestre na odjeljenju me paze, pomažu, lijepih riječi ne fali…
- E sad, zašto ovo napisah? Zato što sam danima bio u šoku, ne toliko zbog zaista smanjenog bola, koliko zbog LJUDSKOSTI i PLEMENITOSTI ovih dobrih ljudi.
- I da doživim da me dr Kenan zove već dva puta da pita kako sam! Ima dobrih ljudi na svijetu, samo su tihi, ne hvale se i ne razmeću, što napisa Meša Selimović.
- Ja dvojicu takvih upoznah u bolnici u Bijelom Polju.
- Dr Eroviću, dr Čakoviću, Bog vam dobro dao!
- Ovim nimalo ne želim da umanjim zalaganje dr Luke Borovinića i dr Ilije Školića iz Podgorice u dosadašnjem liječenju, kao ni dr Tijane Brandmajer, koja me je, u trenucima kad sam gubio i volju za životom, dizala na noge!
- Eto, neka ostane zapisano, da ne pričamo samo o Milu, Andriji, Huteru, Ervinu… to je sve prolazno.
- Hvala.
