Sandžak – Tutin, selo Lipica. Dok mnogi ljudi sanjaju život u velikim gradovima zapadne Evrope, bračni par iz Sandžaka odlučio je da učini upravo suprotno. Nakon dugogodišnjeg života i rada u Njemačkoj, Marica Smajlagić sa suprugom se vratila u rodni kraj i započela sasvim novi život – okružen prirodom, stokom i tišinom pešterskih brda.
Njihova priča počela je prije nekoliko godina kada su, kako kaže Marica, odlučili da u selu Lipica naprave vikendicu i povremeno borave u Sandžaku. Međutim, taj plan se ubrzo pretvorio u nešto mnogo ozbiljnije.
„Muž mi je iz Tutina, tu je rođen, a upoznali smo se u Njemačkoj. Prije nekoliko godina vratili smo se ovdje i napravili vikendicu. U početku smo imali magarce i konje, ali su nam se na kraju najviše svidjele koze“, priča Marica.
Danas na njihovom imanju živi pravo malo seosko domaćinstvo. Imaju oko 130 koza, dvije krave, dvoje teladi, pse čuvare i nekoliko mačaka, a broj životinja uskoro će se dodatno povećati jer je sezona jarenja tek počela.
„Počeli smo sa deset koza, pa dvadeset, a danas ih imamo više od stotinu. Za dvije nedjelje očekujemo i do tristo jarića. Nismo znali ništa o kozama kada smo počeli, ali čovjek sve nauči. Pitaš nekoga, pokaže ti i tako ide korak po korak“, govori ona.
Marica i njen suprug danas su u penziji i kažu da su upravo u sandžačkom selu pronašli mir koji nisu imali tokom života u Njemačkoj.
„Grad nam više ne treba. U Njemačkoj smo proveli cijeli život, ali ovdje imamo ono najvažnije – čist zrak, prirodu i svoj mir“, objašnjava Marica.
Njihovo domaćinstvo funkcioniše poput malog porodičnog pogona. Kozje mlijeko koriste za vlastite potrebe, ali dio proizvoda prodaju i komšijama ili kupcima iz Tutina i Novog Pazara.
„Ljudi uzimaju mlijeko i domaće proizvode. Najviše iz komšiluka, ali ima i narudžbi iz grada. Nismo još razvili neko veliko tržište, jer je to za nas previše posla. Ipak smo u godinama“, kaže kroz osmijeh.
Život na selu podrazumijeva i mnogo rada. Marica ustaje svako jutro već u pet sati kako bi stigla sve obaveze koje nosi stočarstvo.
„Naložim vatru, skuham kafu, zamijesim hljeb, pa spremam hranu za životinje. Oko sedam sati već moram kod koza. Kuha se i za pse, sve mora biti spremno. Posla ima, ali meni ništa nije teško“, govori ona.
Kaže da sve radi s ljubavlju i da joj posao oko stoke daje posebnu energiju.
„Sve radim sa ljubavlju i apetitom. Kada čovjek radi nešto što voli, ništa nije teško.“
Iako je stočarstvo često težak posao, Marica priznaje da je emotivno vezana za životinje.
„Žao mi je kada moramo prodati neko jare za klanje. Teško mi to padne, ali šta da radimo – takav je život na selu“, kaže.
Prije koza imali su i konje i magarce, ali su se na kraju odlučili da se posvete upravo kozama, jer su, kako kaže, „jednostavne za držanje i brzo se čovjek navuče na njih“. Na pitanje gdje je ljepše živjeti – u Njemačkoj ili u Sandžaku – Marica nema dilemu.
„Njemačka je Njemačka – dobre plate i dobra penzija. Ali ovdje je mir. Ovdje je dom.“
Njena priča danas je inspiracija mnogima koji razmišljaju o povratku prirodi i životu daleko od gradske buke. Na imanju u Lipici kod Tutina, među kozama i planinskim zrakom, Marica Smajlagić pronašla je ono što mnogi traže cijelog života – mir, slobodu i rad koji se voli.