Sportska javnost Hrvatske i regiona ovih dana ponovo prepričava objavu jednog od najvećih borilačkih šampiona s naših prostora – Mirka Filipovića, legendarnog Cro Copa. Na društvenim mrežama podijelio je fotografiju staru više od dvije decenije, snimljenu u vrijeme kada je tek počinjao svoj veliki uspon iz K1 u kultnu japansku organizaciju PRIDE.
No, ono što je posebno privuklo pažnju jeste ime čovjeka koji stoji uz njega – Esad Garibović, karatista, sportista i veliki borilački radnik porijeklom iz Sandžaka, tačnije iz Sjenice, jedan od onih tihih heroja sporta koji su iza kulisa oblikovali generacije boraca. Mirko je uz objavljenu fotografiju napisao emotivno i iskreno priznanje koje je dirnulo sportske krugove u cijelom regionu. Filipović se prisjetio te 2002. ili 2003. godine u Varaždinu, grada koji je u njegovom životu odigrao ulogu mnogo veću od privremenog boravišta.
„Ova slika je nastala 2002. ili 2003. u Varaždinu i uz mene je moj dragi prijatelj Esad Garibović, naš legendarni karatista uz kojeg sam radio prve korake u borilačkom sportu.“
Mirko je otkrio i kako je zapravo došlo do njihovog susreta. Rat u Hrvatskoj zatvorio je vrata njegove škole u Vinkovcima, pa je treći razred gimnazije pohađao u Varaždinu.
„Upoznao sam Esada krajem 1991. kada sam se kao gimnazijalac upisao u karate klub ‘Varaždin’. Školu u Varaždinu pamtim kao najljepši period školovanja.“
Nije bilo kickboxinga, nije bilo MMA – samo karate i boks. Mladom Mirku, koji je već tada živio za borilačke sportove, to nije predstavljalo problem. On bira karate klub, i tu počinje priča. Primili su ga, kaže, kao da je oduvijek bio dio tima. Ali bilo je jasno da ga čeka ozbiljan rad. U grupi iskusnih karatista trenirali su njegov prvi trener Goran Cerovečki i – Esad Garibović. Esad, poznat u borilačkim krugovima kao izuzetno snažan i tehnički potkovan teškaš, postao je Mirku sparing partner. I to ne onaj lagani, početnički sparing – nego pravi, tvrdi, muški kickboxing sparing, koji oblikuje karakter i tijelo.
„Radili smo pravi kickboxing sparing sa boksačkim rukavicama i štitnicima. Esad je bio vrhunski karatista i teškaš i dobijao sam redovito batine, ali nisam odustajao. Kroz taj sparing sam puno naučio.“
Malo je ovakvih rečenica izgovorenih u vrhunskom sportu. Malo je velikana koji javno priznaju ko ih je “tukao” i tako izgradio. Zato je Mirko ovim ispisao jednu od najljepših stranica borilačke istorije na Balkanu. Iako su njihove sportske puteve kasnije odveli različiti pravci – Mirka na najveće svjetske pozornice, Esada u trenerski i sportski rad – njihova veza nikada nije prekinuta.
„Do današnjeg dana ostao sam u kontaktu s Esadom i smatram ga svojim velikim prijateljem. Nikada neću zaboraviti dane provedene s njim i Goranom Cerovečkim.“
Zahvalio im se javno, toplo, ljudski – kako rijetko ko u svijetu profesionalnog sporta čini.
„Hvala vam.“ – završio je Mirko Filipović, čovjek koji je rušio japanske legende, osvajao ringove i punio dvorane, ali nije zaboravio ko mu je u maloj sali u Varaždinu pokazivao prve prave borilačke korake.
Ko je zapravo Esad Garibović?
Za Esada, karatistu iz Sandžaka, godinama su znali samo oni bliski borilačkim krugovima. Nikada se nije gurao u prvi plan, nikada nije tražio pažnju. Bio je sportista koji radi tiho, ali ostavlja trag. U Varaždinu je važio za neprikosnovenog teškaša, čovjeka koji kombinuje snagu i karate školu, i koji je decenijama bio stub kluba. Za mnoge mlade borce bio je uzor – ali malo ko je znao da je među njima bio i mladi Mirko Filipović. Danas, zahvaljujući Mirkovoj objavi, njegova uloga u istoriji evropskih borilačkih sportova dobija potpuno zasluženo mjesto.
Za naš Sandžak, ovo je jedna od onih priča koje pokazuju koliko je regija bogata talentima, vrijednim ljudima i sportskim radnicima. Često daleko od kamera, često nevidljivi široj javnosti, ali presudni u stvaranju šampiona. Esad Garibović postao je dio sportske legende zahvaljujući jednom iskrenom priznanju – ali njegovo ime oduvijek je bilo ispisano na onoj unutrašnjoj listi ljudi koji su stvarali borce. A Mirko Cro Cop nas je svojom objavom podsjetio na ono što sport čini velikim: čovjek se pamti po onome što ostavi drugima, a ne po medaljama koje ponese kući.
