Na visoravnima Sandžaka, u selu Šaronje kod Tutina, život i danas teče sporije nego u gradovima. Tu su čista priroda, plodna zemlja i ljudi navikli na rad od ranog jutra do kasne večeri. Ipak, ono što bi u 21. vijeku trebalo biti osnovni uslov za život – put – za mještane ovog sela još uvijek je nedostižan luksuz. Mještanin Mithat Trtovac govori jednostavno, ali iskreno, o svakodnevici koja se već decenijama gotovo ne mijenja.
„Kod nas svi rade. Djeca rade, odrasli rade – svi se borimo kako znamo i umijemo“, kaže Trtovac, opisujući život koji se oslanja na rad, strpljenje i međusobnu pomoć.
Iako Šaronje ima sve što je potrebno za život – prirodu, vodu, zemlju i vrijedne ljude – nedostatak puta polako prazni selo.
„Sve je dobro, selo je lijepo, ali puta nemamo. Cijelog života smo tražili da se napravi put, ali niko neće ni da vidi naš problem“, govori Trtovac.
Zbog toga su mnogi mještani bili primorani da napuste rodni kraj. Neki su otišli u Novi Pazar i Tutin, dok je veliki broj njih krenuo put Njemačke i zapadne Evrope.
„Da ima puta, dosta bi se ljudi vratilo. Ali bez puta niko neće da živi ovdje“, kaže on, pokazujući na dijelove sela u kojima su kuće ostale prazne.
Stariji mještani sjećaju se vremena kada je Šaronje bilo puno djece, smijeha i druženja. Škola je nekada bila puna učenika.
„U školu je išlo četrdeset i više đaka. Od prvog do četvrtog razreda išli smo ovdje u Šaronju, a poslije smo išli gore u Reževiće“, prisjeća se Trtovac.
Do škole su išli pješke, kilometrima kroz brda i doline, ali to im, kako kaže, nije smetalo.
„Išli smo zajedno, družili se mnogo. Živjeli smo gospodski, složno i bez svađa.“
Život na selu nekada je bio mnogo življi nego danas. Mještani su se okupljali na posjedcima, svadbama i vašarima, gdje su razgovarali, igrali karte, šah i domine.
„Nikad se niko nije naljutio. Ovdje su živjele porodice Dajđevi, Ljekovići i mnogi drugi. Svi smo se družili i nikad se nismo zavađali“, kaže Trtovac.
Ta sloga i zajedništvo bili su zaštitni znak sela. Život na selu nekada je zahtijevao mnogo više fizičkog rada nego danas. Polja i livade kosile su se ručno, kosom, bez mehanizacije.
„Kosili smo ručno. Nije bilo kosačica ni mašina, ali smo sve stizali. Radilo se, ali smo bili zadovoljni“, prisjeća se on.
Iako su mnogi otišli, oni koji su ostali i dalje vjeruju da selo može ponovo oživjeti. Jedan put, kažu mještani, mogao bi promijeniti sudbinu Šaronja. Jer u ovom selu, kako kažu, ni priroda ni ljudi nisu problem – problem je samo put koji nikako da stigne.