Kroz vijekove, narodi su oblikovani pričama koje im se prenose. Često, te priče postaju osnova identiteta, kolektivnog pamćenja i osjećaja pripadnosti. No, šta se događa kada te priče nisu potpune? Kada su izobličene da bi služile interesima moćnika, a ne istini?
Mladen Panić postavlja ovo pitanje u svom emotivnom i potresnom tekstu, koji nas poziva da se suočimo s istinom, čak i kada je neugodna.
Mitovi o “zlim Turcima” i “nevinoj srpskoj crkvi”
Jedna od ključnih tema koju Panić ističe jeste mit o srpskoj crkvi kao čuvaru naroda od zla Otomanskog carstva. Učili su nas, kaže on, da je crkva bila ta koja je, u teškim vremenima, očuvala narod od potpunog uništenja. Međutim, Panić podsjeća da nas nisu naučili jednoj važnoj činjenici: Otomansko carstvo je samo održalo srpsku crkvu, postavljajući srpske patrijarhe i pomažući izgradnju crkava. To je omogućilo opstanak srpskog naroda pod Osmanlijama.
Ovaj narativ otvara pitanje: zašto su ove činjenice izostavljene iz naše istorije? Zašto se demonizacija jednog naroda i religije koristi kao temelj za uzdizanje drugog?
Realnost brojki i istina o muslimanskim žrtvama
Još jedna bolna istina koju Panić ističe jeste brojnost pravoslavnog stanovništva za vrijeme Osmanlija. Umjesto da je pravoslavni živalj uništen, kako nas često uče, broj stanovnika se zapravo povećao za 60% na ovim prostorima. Međutim, kada su Osmanlije otišle, ta narasla brojka bila je “korektno smanjena” od strane Austrougarske monarhije.
Nadalje, Panić nas podsjeća na užasne zločine počinjene nad muslimanskim življem Balkana, naročito u Sandžaku i Bosni, između dva svjetska rata. Instrumentalizovani narativi o “zlom islamu” poslužili su kao opravdanje za etničko čišćenje koje je odnelo bezbroj nevinih života. Panić s pravom naglašava da su ove istine izostavljene iz našeg obrazovnog sistema, čime se perpetuira neznanje i mržnja.
Zašto je važno učiti pravu istoriju?
Ono što je u suštini Panićeve poruke jeste poziv na obrazovanje koje se temelji na istini. Samo kroz iskreno suočavanje s prošlošću možemo izgraditi budućnost u kojoj su mir i razumijevanje mogući. Istina nije prijetnja; ona je put ka ozdravljenju.
Ako ćemo ikada živjeti u društvu koje cijeni pravdu i jednakost, moramo učiti našu djecu istini, bez obzira na to koliko je ona bolna. Znanje, kako kaže Panić, nije prijetnja neznanju. Ono je ključ za otkrivanje istine o sebi, drugima, i za postizanje mira – u sebi i oko sebe.
U vremenu kada se istina sve više potiskuje i prekriva manipulacijama, moramo se truditi da je tražimo i prenosimo dalje. To je jedini način da se izvučemo iz začaranog kruga mržnje i neznanja.