U vremenu kada mladi sve češće napuštaju male sredine u potrazi za boljim životom, priča iz Sjenice vraća vjeru da tradicija, rad i upornost još uvijek imaju svoje mjesto. Seid Tandir, nekada perspektivni rukometaš, danas je jedan od rijetkih koji su odlučili da ostanu i nastave porodični zanat – obućarstvo.
Njegov put nije bio unaprijed zacrtan. Kao mladić bio je posvećen sportu i dio generacije koja je ispisala historiju sjeničkog rukometa, ulaskom u prvu ligu. Međutim, nedostatak finansijske podrške i ozbiljne povrede koljena prekinule su njegov sportski uspon.
„Pokušavao sam da nastavim, bio sam i u Bosni i u Peći, ali povrede su bile jače. Jednostavno, nisam mogao dalje“, prisjeća se Tandir.
Iako je rukomet ostao iza njega, disciplina i radne navike koje je stekao kroz sport danas su vidljive u njegovoj radionici. Naslijedio je zanat koji se u njegovoj porodici prenosi generacijama, iako priznaje da u početku nije planirao da se njime bavi.
„Ovaj posao sam prihvatio gotovo slučajno, ali kako godine prolaze, sve više osjećam da ovdje puštam korijenje“, kaže on.
Danas, u Sjenici, gdje je nekada radilo čak 17 obućarskih radnji, ostala su svega dvojica majstora. Industrijska proizvodnja i jeftina roba iz uvoza gotovo su ugasili ovaj zanat. Ipak, potreba za kvalitetnom popravkom obuće i dalje postoji – posebno kod onih koji cijene dugotrajnost i kvalitet.
„Ljudi donose i skupe cipele iz inostranstva, vrijedne i po 500 eura, da im produžimo vijek. To je dokaz da naš posao još ima smisla“, objašnjava Tandir.
Uprkos izazovima, ovaj mladi majstor ne gubi nadu. Njegova vizija ide korak dalje – želi da obnovi zanat kroz edukaciju novih generacija i eventualno pokrene brend ručno rađene obuće.
„Volio bih da se okupi više mladih, da ih naučimo zanatu. Možda nas jednog dana bude sedam ili osam majstora ovdje u Sjenici“, kaže s dozom optimizma.
Porodica mu je najveća podrška. Supruga i troje djece daju mu dodatni motiv da istraje, iako priznaje da podrška institucija izostaje. Više puta je aplicirao za državne subvencije, ali bez uspjeha. Ipak, ne žali se.
„Zadovoljan sam. Kako god da je – hvala Bogu, dobro je“, poručuje.
Priča Seida Tandira nije samo priča o jednom zanatliji. To je priča o generacijama koje su živjele od svojih ruku, o vrijednostima koje polako nestaju, ali i o nadi da će opstati zahvaljujući ljudima koji ne odustaju. U vremenu masovne proizvodnje i brzog života, možda upravo ovakve priče podsjećaju da su znanje, strpljenje i posvećenost – neprocjenjivi. Pogledajte video ispod teksta.