Bosna i Hercegovina juče se ponovo probudila uz vijest o nezapamćenom zločinu. U Kalesiji je brutalno ubijena Inela Selimović (37), majka i supruga koja je živjela u strahu od muža Emira Selimovića (38). Nažalost, monstruozni čin nije se zaustavio na njoj – Emir je presudio i njihovom 13-godišnjem sinu T.S.
Prema informacijama dostupnim javnosti, Inela je mjesecima bila izložena prijetnjama, maltretiranju i psihološkom nasilju. Planirala je razvod nakon što je otkrila muževu prevaru, ali umjesto pravne zaštite, doživjela je eskalaciju nasilja. Emir je danima pravio pakao od njenog života, prateći je po kući, ograničavajući joj slobodu i jasno joj stavljajući do znanja da joj neće dozvoliti da ode.
Njene riječi porodici i prijateljima bile su jasne:
„Psihički me ubi, kaže da je sve isplanirao. Prijeti da će me ubiti ako ne odustanem od razvoda.“ Ali, u zemlji gdje su institucije nemoćne ili nezainteresovane zaštititi žene od nasilnika, te prijetnje su ostale samo „privatna stvar“.
Zastrašujuća je činjenica da je Inela izbačena iz vlastitog stana, koji je kupila i otplaćivala kreditom, dok se Emir ponašao kao da joj može diktirati gdje smije živjeti. Kada mu to nije bilo dovoljno, donio je odluku da je kazni na najužasniji mogući način – oduzimajući joj život, ali i ubijajući njihovo dijete.
Njegov zločin nije bio trenutak ludila, već pomno planiran čin. Na to ukazuju Ineline poruke porodici i prijateljima u kojima je izražavala strah za svoj život. Na to ukazuju i mjeseci prijetnji, uznemiravanja i nasilja koje su svi oko nje primijetili, ali koje nadležne institucije nisu uspjele da zaustave.
Iako Inela nije formalno prijavila nasilje, postavlja se pitanje: da li bi to uopšte napravilo razliku? S obzirom na to da su institucije u BiH više puta dokazale da nisu sposobne da pruže adekvatnu zaštitu ženama u sličnim situacijama, jasno je da problem nije u žrtvama koje često nemaju povjerenja u policiju i pravosuđe, već u sistemu koji ih ignoriše.
Samo u Tuzlanskom kantonu u posljednje dvije godine ubijeno je deset žena i troje djece. U većini slučajeva, nasilje je bilo prijavljivano, ali reakcija nadležnih izostala je ili bila nedovoljna.
Ubistvo Inele Selimović i njenog sina nije nesretan slučaj. To je direktna posljedica nefunkcionisanja pravosuđa, policije i socijalnih službi. To je rezultat mentaliteta u kojem se nasilje u porodici i dalje ne shvata kao ozbiljan zločin, već kao „privatna stvar“.
Dok institucije ostaju nijeme, dok se zločini relativizuju i dok odgovorni izbjegavaju suočavanje sa sopstvenom odgovornošću, jedno pitanje ostaje – koliko će još žena platiti životom prije nego što se ozbiljno pristupi borbi protiv femicida?
Bosna i Hercegovina nije izuzetak. Femicid je globalni problem, ali u zemljama poput BiH, gdje pravda često ostaje slijepa na nasilje nad ženama, postaje svakodnevica. I dok se ubice kriju, a žrtve ne mogu da ispričaju svoju stranu priče, ostaje na nama da tražimo odgovore i pravdu u njihovo ime.