Dok je Teheran bio pod snažnim udarima američkih i izraelskih snaga, iranska diplomatija pokušavala je da pronađe oslonac u Moskvi. Telefonska linija prema ruskom Ministarstvu vanjskih poslova bila je otvorena, ali je odgovor ostao – uglavnom simboličan.
Prema pisanju Politico, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izrazio je saučešće i ponudio verbalnu podršku, bez naznaka konkretne vojne pomoći. Time je Iran, kako navodi analiza, postao još jedan primjer ograničenja ruskog „strateškog prijateljstva“.
Od početka rata u Ukrajini, Kremlj se predstavlja kao predvodnik „multipolarnog svijeta“, suprotstavljen zapadnoj hegemoniji. Međutim, u ključnim trenucima kriza u saveznim državama, reakcije Moskve često su bile odmjerene i bez direktnog vojnog angažmana.
Sličnu lekciju ranije je, prema zapadnim medijima, iskusio i Bašar al-Asad tokom eskalacija u Siriji, dok je Nikolas Maduro ostao bez konkretne ruske intervencije u trenucima snažnog međunarodnog pritiska.
Iako su Rusija i Iran u proljeće 2025. godine potpisali sporazum o strateškom partnerstvu, dokument nije sadržavao klauzulu o uzajamnoj vojnoj odbrani. To je tada javno potvrdio zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Andrej Rudenko, naglasivši da se ne radi o vojnom savezu.
Takva formulacija ostavila je Moskvi manevarski prostor da politički podrži Teheran, ali bez obaveze da se uključi u direktan sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama ili Izraelom. Nakon napada, iz Moskve su stigle oštre izjave i kritike Zapada. Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev poručio je da su pregovori s Iranom bili „paravan“, aludirajući na politiku Vašingtona.
Sam Vladimir Putin je ranije isticao „neutralan“ pristup, podsjećajući da u Izraelu živi veliki broj ruskog i ruskojezičnog stanovništva, što Moskva, kako je rekao, mora uzeti u obzir. Za Kremlj, direktno uključivanje u još jedan rat – uz već otvoreni front u Ukrajini – značilo bi ogroman politički i vojni rizik. Zato se, umjesto intervencije, odlučio za diplomatsku retoriku i stratešku distancu.
Neaktivnost Moskve mogla bi ostaviti posljedice na percepciju Rusije među njenim partnerima. Ipak, Kremlj će vjerovatno pokušati iskoristiti situaciju kako bi dodatno učvrstio vlastiti narativ o „zapadnoj agresiji“ i opravdao tvrdi stav prema Ukrajini.
Kako navodi analiza, Iran je sada suočen s realnošću da politička bliskost i vojna saradnja – uključujući isporuke dronova i zajedničke vježbe – ne znače automatski i spremnost na zajedničko ratovanje. U geopolitičkoj areni, čini se, prijateljstvo ima granice – a Moskva ih jasno definiše prema vlastitim interesima.