PEŠTER – Dok u gradovima blješte svjetla, u srcu Pešterske visoravni, na katunima gdje vjekovima žive pastiri i stočari, i dalje vlada tama – struja do mnogih domaćinstava nikada nije stigla. Ova činjenica najbolje oslikava izazove sa kojima se susreću mještani ovog kraja, ali i odgovor na pitanje zašto se mladi teško odlučuju na povratak na selo.
„Da bi se mladi vratili ovamo, puno toga fali – putevi, struja, još mnogo stvari“, iskren je domaćin iz pešterskog sela, čija porodica generacijama živi i radi na ovim prostorima. „Život na selu je težak. Nije to posao od osam sati – ovdje si obavezan 24 sata, i oko zemlje i oko stoke. Nemaš vremena da piješ kafu ili da odeš negdje, moraš biti prisutan“, dodaje on.
Čuvanje stoke zahtijeva stalnu pažnju, a opasnosti su svakodnevne – vukovi, suše i nevrijeme. „Ove godine je puno vukova, ne smijemo ostaviti ovce i krave bez nadzora. Tako je bilo od davnina, još od mojih djedova i pradjedova. Danas sam jedini iz porodice koji je ostao i vratio se poljoprivredi.“
Iako je godinama radio u Njemačkoj, ovaj mladić je odlučio da se vrati na svoje imanje. „I tamo i ovdje se muči, neko kaže bolje je u inostranstvu, neko bolje na selu – ali dok ne probaš, ne znaš. Na kraju, ovdje na svome je najljepše. Gdje si proveo djetinjstvo, to te uvijek vuče nazad.“
Prisjeća se kako su katuni nekada bili puni djece. „Prije 20-30 godina ovdje je ljeti bilo po 20 djece iz porodice. Igrali smo se, radovali svakoj sitnici. Danas, sve manje dolaze, sve su manje zadovoljni, teško ih je obradovati.“
Žene su, kažu sagovornici, bile stub domaćinstva: „One su sve radile – mužile krave, pravile sir, brinule o svemu. Danas, kad mljekare preuzimaju mlijeko, ni one nemaju toliko posla oko mlijeka.“ Ipak, rad na imanju nije se smanjio – porodica zajedno vodi brigu o stoci i zemlji.
„Na gazdinstvu imamo oko 30 goveda i do 200 ovaca. Zajedno radimo supruga, djeca i otac. Najstariji sin je završio prvu godinu škole, drugi ide u peti razred, kćerkica ima šest godina. Djeca pomažu koliko mogu“, ponosno priča domaćin.
Na pitanje da li se ovaj trud isplati, kaže: „Ne pravimo detaljne račune, ali sada su cijene teladi i jagnjadi porasle, imamo i državne subvencije. Isplati se, ali nije jednostavno – muka je svakodnevna. Cijela poljoprivreda i stočarstvo traže ogroman rad, nema tu lakih dana.“
Suša je ove godine dodatno pogoršala situaciju. „Biće malo sijena, moramo da kupujemo i da se dovijamo. Poljoprivreda danas zahtijeva ulaganja, od obrade zemlje do nabavke đubriva i opreme.“
I pored svih izazova, najveći problem je nedostatak električne energije. „Nemamo struju, to je ključni problem. Moja kuća je udaljena samo dva kilometra od prve trafostanice, ali kažu da sam moraš da finansiraš priključak – to je 5-6 miliona dinara, ogromne pare za jednog poljoprivrednika.“
Snalaze se pomoću solarnih panela, ali to nije trajno rješenje. „Kad ima sunca, dobro je, ali kad su oblaci, opet se vraćamo u mrak. Nema osvjetljenja, nema zamrzivača, nema osnovnih uslova za savremen život.“
Iako je posao na selu težak, ovi ljudi su spremni da ostanu i grade budućnost, ali bez osnovne infrastrukture nema opstanka. „Samo da nam dovedu struju, sve drugo ćemo sami. Vjerujem da bi tada i mladi imali razloga da ostanu ili da se vrate na dedovinu“, poručuje domaćin.
Pogledajte tv prilog ispod teksta.