U Vincu je, kazuje historija, stolovao legendarni Alija Torlak, a prije Osmanlija ovdje čekahu poklisari da budu primljeni na bosanski dvor
Koliko li je puta putnik, približavajući se iz Sarajeva ovom kratkom tunelu pred Vincem, za čas bacio pogled na tu zanimljivu munaru koja viri iza obronaka brda obraslog šumom uspravljenog nad Vrbasom i pomislio: Kakva li je džamija pod njom i kakav je taj stari grad čiji se zidovi, obmotani bršljanom i zarasli u šiblje, naziru u njenoj pozadini? I uvijek bi, kada bi zaronio u polumrak tunela, obećao samom sebi da će sljedeći put kada ga ovamo sudbina nanese naći vremena pa se popeti gore, da ne ostane ovaj stari grad i džamija pod njim jedini u Bosni ka kojem se nije uspentrao. Na drugoj strani tunela grozničavo bi krivio vratom da uhvati bolju sliku.
I dok bi putnik naš smjerni prolazio kroz srce Vinca, pored legendarne kafane “1001 noć”, gdje su nekada obavezno svraćali autobusi na putu iz Cazinske krajine ka Sarajevu, ili obratno, a sada zjapi prazna, zamišljao bi on tu tajanstvenu džamiju kojoj već nekoliko desetljeća, otkako se uzdigao pa krenuo po bijelom svijetu, vidi samo vrh munare, alem i pod njim šerefet. A onda bi ga na izlazu iz Vinca dočekali stećci nagnuti u brini nad putom, 38 sljemenjaka i sanduka bez ukrasa i zapisa, pa bi pomišljao na neke svoje daleke pretke koji ovdje, obmotani gustim maglama srednjovjekovnim, okopavaju kukuruz, i suše sijeno, i vrcaju med, i strižu ovce, i jašu konje, i žene se, i igraju u kolu, i smiju se, i plaču, i nariču, i hrču, i zijevaju, u dosadi i zadovoljstvu, i sve tako dok ne omrknu hladni pa ih zasadi u zemlju i u proljeće namakne na njih tešku stijenu iz koje će kovači do ljeta isklesati vječnu kuću.
A nad svim tim životom, koji se uzdizao i ponirao u ponore hude bosanske sudbine, bdjeli su, kao kakvi čarobnjaci, vlastelini gore na gradu i s visokih kula, poput jastrebova, razmjeravali parcele i život među njima, iščekujući kosidbu i jesen i žetvu i desetinu sa svoje plemenite. A kad bi se pred putnikom naglo otvorio jajački vodopad, zaboravio bi on u isti čas i Vinac, i stari grad, i džamiju koju nikada nije uspio vidjeti.
A onda se i to desilo. Jednog dana, sasvim nenadano, naš je putnik, umjesto da prođe kroz tunel, skrenuo lijevo na makadamsku cestu. Ne bi ni tada da tunel nije bio zatvoren i u njega nagurane građevinske mašine, pa je jedna bijela strelica u plavom okviru pokazivala “obavezan smjer”, “zaobilaznica”, kao da hoće reći: “Dosta je bilo isprike i kršenja obećanja datih samome sebi.” Ali, možda se ne bi peo gore i ispunio vlastitu želju hranjenu cijela tri desetljeća, i više, da se dva autobusa u pokušaju da se mimoiđu nisu prepriječila tačno na onom mjestu gdje se, pošto se obiđe cijelo brdo na kojem stoluje utvrda, vrati nazad na magistralu. Iza autobusa se stvorila kolona pa je putnik naš izašao da kupi divlje jagode od dječurlije koja je iskoristila priliku što cijeli saobraćaj sada ide kroz sred njihovog sela pa izašla da štogod utrži.
Možda ne bi izašao iz auta, jer imao je prečeg posla i silno mu se žurilo, da ga nisu u rukama jednog dječaka privukli nisci – vlati trave s resalim završetkom i jagodama nanizanim u ogrlicu. E, to ga je vratilo u djetinjstvo i u jednom djeliću sekunde izbrisalo sve ispred njega, i autobuse koji su se bjesomučno koprcali da se iskobeljaju iz tijesnog puta, i neodgodive poslove, i kolonu automobila, i nervozne vozače, i sve. Kupio je sve niske i tegle s jagodama i pitao dječake kako se može do tvrđe i gdje auto da ostavi. Ali oni mu rekoše da nema potrebe ostavljati auto, već da može s njim do pola brda, “strmo je, gospodine, znate”.
Kad se napokon popeo gore i ostavio auto, dok je pješice prelazio gornji dio puta oklopljenog šumom, snizavajući, kako su to govorili u djetinjstvu, jagode s niska i dugo ih kotrljajući po ustima kao da ih želi vječito zadržati skupa s tim okusom koji nije osjetio još od dječaštva, otvorio se iznenada pred njim brežuljak s munarom koju je gledao tolika desetljeća i njegov se san raspršio kao otpuhan. Tad se pokajao što se uspinjao ovamo i poželio da nikada nije donio takvu odluku.
Pogledao je onih nekoliko jagoda ostalih na nisku kao da su krive za sve. Strgao ih grubo i ubacio u usta kao da im se sveti. Pred njim nije bilo džamije, nikakve, ni one koju je u stotinama verzija zamišljao kada bi prolazio kroz Vinac, ni stvarne. Gola i sama, pred njim je stajala munara. Takvo nešto nikada nije vidio – munaru bez džamije. A onda se sjetio da ni to nije istina, vidio ju je u Kazancima pored Gackog – džamiju su srušili, a munara je ostala i stoji tako već skoro pola milenija i jednako i danas mujezin se popne na nju i uči ezan.
Prišao je gušeći neki nepojmljiv strah u dubini svoga bića. Odmah se vidjelo da ova munara nije sabrala u sebi ni pola vijeka, a kamoli pola milenija. Kada je stao pred nju, sve mu se razjasnilo. “Džematlije Vinca i okoline na temeljima Sulejmanove džamije sagradiše ovu munaru godine 2002/1423. Radove u ime Allaha dž. š. izveo Čajo Edin.” Tako je pisalo na ploči uklesanoj ponad gvozdenih vrata kojima se ulazi u munaru. Još dok je sricao ova slova, osjetio je kako ga obuzima onaj topli unutrašnji smijeh kada se čovjeku učini da može sve. U nekoj zatomljenoj opijenosti, posegao je za kvakom, ali vrata su bila zaključana, a njemu se učinilo kada bi se, sada, u ovom, i samo u ovom trenu, popeo na šerefu, izučio bi takav ezan da bi se cijela okolina uspravila u zaustavljenom vremenu, mada ezana u svom životu nikad nije učio niti ga je znao napamet.
Sada se smijao naglas okrećući se oko sebe i tražeći u travuljini i šiblju ostatke te Bog zna kada srušene Sulejmanije. I nalazio ih je. Zemlja je tačno ocrtavala obrise temelja i pokazivala da je ovdje nekada stajala džamija skromnih dimenzija koju je, vjerovatno, koristila posada osmanske vojske što je čuvala ovaj grad i iz njega cijelo ovo područje i put za Jajce i Sarajevo. Džamija je zasigurno podignuta u godinama kada su Osmanlije konačno zagospodarile Jajcem.
Te 1528. mora da je i Vinac pao u njihove ruke, a na vlasti je već osam godina bio baš on – Sulejman Veličanstveni Zakonodavac. U tim godinama dok su još trajali napadi na Bihać i gradove na Uni ova je tvrđava zasigurno bila važna u kompleksu odbrambene linije u središtu s Jajcem. Kao što se grad Bočac prepriječio na ulazu u Bočačku klisuru da brani put koji od Banje Luke vodi ovamo prema Jajcu, a Jezero da štiti puteve koji vode iz Dalmacije preko Glamoča i iz Bihaća preko Ključa, tako je Vinac podignut s namjerom da brani ovaj put koji dolazi iz Visokog preko Travnika i iz Dveri i Dubrovnika preko Rame i Prusca. Ali, kasnije, kada se plima Osmanskog Carstva prelila ka Budimu i Pešti, njen se značaj sasvim istopio i ona je napuštena. I eto, Vinčani su je se sjetili tek nakon zadnjeg rata i agresije na Bosnu pa udariše ovu munaru kao spomenik jednom srušenom spomeniku.
Odmah ispod munare, uz same obrise temelja nekadašnje džamije, podignuto je turbe, jednostavno, bez bilo kakve estetske vrijednosti, ni po čemu zanimljivo. Ali samo dok mu se ne prikučimo i pročitamo ono što piše na njemu: “Mehrum Torlaka Alije. Poginuo je klanjajući namaz u Torlakovcu oko 1650. godine. Postoje njegova tri turbeta, i to u Beču, Torlakovcu i Vincu. Ruhina Fatiha. Ovo turbe obnovio je Katlak Hasan sa porodicom 1974.” Tek ovaj natpis rasplamsava u putniku maštu i budi davna sjećanja.
Taj Alija Torlak bio je, kažu historičari, dizdar u ovoj tvrđavi i bezbroj puta spustio se ovamo s vojskom da bi klanjali namaz. Još za života narod ga opasivaše legendom, a nakon smrti po njemu, gore, uzvodno, uz Vrbas, prozvaše to naselje Torlakovac i na mjestu gdje je poginuo podigoše mu turbe. Dugo su ljudi iz ovog kraja obilazili to turbe, milovali njegove zidove, učili dove i darivali turbetara u nadi da će im se ispuniti sve želje, da će i njih konačno pogledati sreća i blizniti im se sve ovce i svaki drugi berićet ulaziti u njihove domove i da će se jednog dana probuditi, a oni hrabri i drčni kao što je nekada bio Alija Torlak, kojeg narod još za života zavi u legendu. A ovamo, ka ovom turbetu podignutom nad mezarom Alije Torlaka, za velikih suša kada bi nad Vincem i cijelim krajem nebo šutjelo kao nijemo, uspinjahu se procesije te dugo učiše kišne dove, danima, uporno, sve dok ne bi zagrmjelo sa sjevera i zacrnilo se nebo.
Glas o hrabrosti Alije Torlaka, sina Mustafinog, kojeg iz mraka zaborava historiji pred lice izbacuje jedan list u popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, na kojem stoji zapisano da Ali-aga u nahiji Vinac uživa najveći timar s prihodom od 1.850 akči, odletio je čak do Istanbula, skupa s glasom o hrabrosti njegovog imenjaka Đerzeleza. Cijelu poemu o Aliji Torlaku spjevao je osmanski pjesnik Eskiri, a preveo je na naš jezik Adnan Kadrić i objavio u “Preporodovom” Godišnjaku.
Spjev o Torlaku podudara se i s narodnom predajom, a ona kaže da je Alija bio takav junak da mu u vascijeloj Bosni nije bilo ravnog. Često bi iz Vinačke utvrde izjahao na čelu vojske pa udario prema Uni i dalje, preko Kupe, sve do Pešte i Beča. Silne je glavobolje zadavao Austrijancima i njegovo ime se sa sve većom mržnjom spominjalo na Bečkom dvoru. Bivali su ti upadi sve učestaliji, tako da austrijski ćesar pobjesni i reče da će zlatom okititi onog ko mu donese glavu tog ugursuza.
Ali, Alija, veli narod, nije imao slabe tačke i nikako ga nisi mogao ubiti. U boju mu nisi mogao prići, kao da ima desetero ruku, tako je sablasno zviždala njegova sablja sijekući protivničke glave. U snu ga nisi mogao zateći jer se pričalo da taj i ne spava, a sablju je odlagao samo dok klanja. E, baš tu potrebu da odloži sablju kada klanja ispriča neprijateljskim vojnicima jedna baba, možda ista ona besmrtna starica koja je prije stotinjak godina osmanskom sultanu otkrila kako će zauzeti Bobovac i Ključ i sve druge gradove na Bosni. Ovi skovaše plan u potaji. Čekali su mjesecima dok se nije otvorila prava prilika.
Jednog dana izjaha Alija Torlak iz tvrđave samo u pratnji dobrog prijatelja i uputi se prema Pruscu. Tako im dojaviše njihove uhode. Imali su taman toliko vremena da mu spreme zasjedu uz jedan potok. Znao je cijeli dunjaluk da je Alija takav vjernik da ni na putu ne propušta namaz, a da će klanjati baš pored tog potoka nije bilo teško zaključiti, jer negdje je, zaboga, morao uzeti abdest. Eto, tu ga sačekaše, šćućureni u gustišu nad obalom.
Ptice u krošnjama pjevahu tog dana kao nikada do tad, kao da su htjele svojim glasovima upozoriti Aliju da ne staje na ovom mjestu i da produži dalje, ali učiniše baš suprotno. Privučen njihovom pjesmom, Alija siđe s konja i protegnu se koliko je dug i širok. Raspojasa se ništa ne sluteći. Priđe potoku da uzme abdest i da zanijeti namaz. Njegove su ubice sve to gledale i, ne bez straha, strpljivo čekale da uzme abdest, da odloži jatagan i sablju i da prostre postećiju. Kada je bio usred namaza, zaskočiše ga sa svih strana. Iako je bio nenaoružan i iznenađen, kažu da se dva sata borio s njih dvadeset golim šakama i da su ga jedva savladali. Kao dokaz svog uspjeha, odrezali su mu glavu i odnijeli u Beč. Zato i u Beču ima njegovo turbe, podignuto na mjestu na kojem je ćesar dao da se pokopa glava kada se uvjerio da je to baš glava onog kojeg već godinama traži i koji mu je grdne nevolje nanio. A njegov prijatelj? On pobježe, jer kako bismo drugačije saznali na koji se način Alija Torlak oprostio s dunjalukom.
Kada je naš putnik došao kući i sjeo da provjeri podatke o Vincu i munari bez džamije, njegove pretpostavke sudariše se s onim što je zapisao putopisac Evlija Čelebija. Tačno je, džamija je zaista stajala u podgrađu grada Vinca kada je Čelebija ovuda prošao, a bilo je to 1660, i te godine cijela se Evropa svijala u strahu pred najezdom brkatih janjičara u čakširama. Čelebija je tek spominje. Izgleda da se nije peo ovamo niti se zaustavljao u Vincu. Bila je previsoko, i za Čelebiju i za mještane s obale Vrbasa koji su se pet puta dnevno uspinjali ovamo na namaz, pa je uskoro i ona postala bez svrhe i, predana zubu vremena, sasvim se rastočila.
Ali, Čelebija je ne spominje kao džamiju posvećenu Sulejmanu Veličanstvenom, kako je naš putnik pogrešno zaključio, već Sulejmanu II, sinu sultana Ibrahima I i sultanije Salihe Dilašub, krštene u Srbiji kao Katarina. Sulejman II se na prijestolje propeo, kazuju historičari, 1687. godine, i to tako što je svrgnuo svog brata Mehmeda IV, a sve zbog jednog Bosanca, velikog vezira Sari Sulejmana Bošnjaka, kojeg Mehmed IV, uprkos silnih pritisaka nakon poraza u bitki kod Haršanija, nije htio smijeniti s položaja. Taj Sulejman II počeo je vraćati sve ono što je Sulejman Veličanstveni zauzeo, a ostali sultani u sto godina među njima rasuli u vjetar. I taman kada se spremao da krene na Budim i vrati ga Osmanskom Carstvu, snađe ga vodena bolest i odvede s ovog svijeta.
Ali ne mora biti da je naš putnik bio sasvim u krivu. Jer, otkriva on kasnije kako neki historičari tvrde da je narod sam, na tom mjestu gdje je stajala Sulejmanija, načinio drugu džamiju. Možda je prva džamija, kao što je to bio običaj u svakom novoosvojenom gradu, sagrađena odmah čim su Osmanlije zauzele Vinac – i to za posadu u tvrđavi, za vrijeme Sulejmana I Veličanstvenog – a sve po principu da je ondje gdje nikne džamija to islamska zemlja i Osmanlije je više ne vraćaju i dužni su da se bore za nju do zadnje kapi krvi, Možda je ta džamija s vremenom propala pa su mještani načinili na njenim temeljima novu, za sebe, i posvetili je Sulejmanu II, koji je, po silini svojih pohoda, ličio na Sulejmana I i ulio muslimanima novu nadu. Ali, sve su to pretpostavke, a historija ih je ionako prepuna. Uglavnom, stajala je ovdje prije nekih sedamdeset godina. Vidio ju je Đoko Mazalić. On je opisuje kao običnu i građenu od drveta. I to je njen posljednji trag u dokumentima kojima barata historija.
Posljednji svoj trag u historijskim dokumentima tvrđava ponad džamije ostavila je u popisu inventara bosanskih gradova iz 1833. godine, kako to piše Muhamed Kreševljaković, koji je te popise držao u rukama. U njima se, kazuje Kreševljaković, konstatira kako u gradu nema više ni rezerve hrane, ni streljiva ni oružja, a samim tim ni posade, pa nije teško zaključiti da je te godine napuštena. A iz gustog balkanskog historijskog mulja izranja grad Vinac u jednom dokumentu iz 1453. godine, dakle u vrijeme kada je nad Bosnom kraljevovao Stjepan Tomaš, prvi kralj koji je stolovao u Jajcu, i te godine on je već bio i prvi bosanski kralj kojem je titulu priznao i papa u Vatikanu i čekao je krunu. Te godine, kako to piše historičarka Desanka Kovačević-Kojić u knjizi Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, krenuli su iz Dubrovnika poklisari na bosanski dvor, pa se zaustaviše ovdje, “sotto Vinazac”.
Dok se probija kroz gusto granje u koje je obrasla unutrašnjost tvrđave, koja se sistematski rastače već stoljećima i nestaje pred našim očima, ne može čovjek ukrotiti maštu pa da ne zamisli kako se dolje, u podgrađu – gdje je vjerovatno bila izgrađena neka vila u kojoj će boraviti oni koji su pozvani na bosanski dvor pa čekaju ovdje, trinaest kilometara pred Jajcem, da stigne glasnik i odredi im tačan čas kada će ih kralj, ili veliki knez, primiti u audijenciju – vrpolje razni poslanici i poklisari i po ko zna koji put nanovo ponavljaju napamet naučene rečenice koje će reći pred bosanskim kraljem. A možda je takva vila, u kojoj se i po nekoliko mjeseci znalo čekati da se kralj umilostivi, bila baš dolje na mjestu na kojem je danas munara, pa je Osmanlije, kao u mnogim slučajevima, srušiše i namjesto nje izgradiše džamiju za gradsku posadu.
A možda je, nemilosrdno se vrti kotač mašte u čovjeku dok se sav izgreban probija kroz trnje uskim stazama koje su načinili psi, ti najvjerniji posjetioci naših zabačenih srednjovjekovnih gradova, baš ovdje u Vincu, daleko od dvorskih ušiju i očiju i nemilosrdnih intriga, kralj Tomaš čuvao svoju ljubav, Vojaču, mater posljednjeg bosanskog kralja, ženu prostog roda – mirsku ženu, kako bi rekli pripadnici Crkve bosanske, patarenku, kako bi rekao papa u Rimu, babunku, kako bi kazao car Dušan – čije se ljubavi morao odreći, on, kralj Tomaš, u ime kraljevstva mu i papinske krune, i krišom, zamaskiran i prekriven crnom kabanicom, dojahivao ovamo i sastajao se ovdje s njom, možda baš u jednoj od ovih soba čiji se obrisi gube pod sve gušćim i gušćim šipražjem.
I možda je – a ko će to zasigurno znati – tijelo Vojačino položeno ondje, pod jednim od stećaka u brini pored puta na izlazu iz Vinca, bez ikakvog zapisa i ornamenta, da i u smrti vječnuje tiho i skriveno, inkognito, onako kako je i živjela od onog dana kada se Stjepan Tomaš oženi ženom roda plemenita, Katarinom Kosačom, unukom glasovitog Sandalja Hranića, a papa ga upisa u knjigu evropskih kraljeva i on se ponada da je tako spasio bosansko kraljevstvo i zauvijek cijelu Bosnu.
Stav.ba
