Vidio sam sopstvenim očima na nekim mjestima kako naša mladež javno ispovijeda srpsku naciju i, zagrijana alkoholom, među hrišćanskom “bratijom” nazdravlja nekim propagatorima “srpske” ideje, ali to ne vide ili neće da vide naši neki izvjesni individui! Ja toj mladeži bratski savjetujem da, ako imade malo islamskog osjećaja, ako ljube ovu, krvlju djedovskom natopljenu zemlju, ako poštuju amanet svojih praotaca, ponosno bosansko ime, neka se prođu toga “Srpstva” i neka se dobro čuvaju hrišćanske “bratije” koja ih svojim tobože bratskim simpatijama obasipa i nudi im “bratski” zagrljaj
MUSA ĆAZIM ĆATIĆ
Pokajničko svjedočanstvo bošnjačkog nacionalnog pjesnika o dramatičnim iskustvima i iskušenjima traganja za identitetom koja traumatično i opsesivno prožimaju živote i djela bošnjačkih intelektualaca u 19. i 20. vijeku.
Musa Ćazim Ćatić
MOJI DOŽIVLJAJI U CARIGRADU
Tek, evo sada, šaljem Vam sljedeće retke, moleći Vas da mi otvorite mjesto u našem dičnom “Bošnjaku” koji je vazda bio zaštitnik Islama i branik naših bosanskih interesa. Kada sam ja 1899. godine bio u Carigradu, kao đak u Srednjoj građanskoj školi, naime “Numunci terekkiji”, onda je po raznim carigradskim višim i nižim školama nalazio priličan broj naših u Srbiju odbjeglih muslimana koji su posredovanjem srpske vlade primani kao pitomci Njegova Veličanstvena Sultana, jer, poznato je da je Njegovo Veličanstvo, još prije više godina, izdalo “Iradei senijju”, da se svake godine iz Srbije i Crne Gore po više đaka primi u carigradske škole, većinom u licej Sultaniju.
Ti bosanski muslimani (ili, kako se nazivahu, Srbi muhamedovci), bijahu tada petkom i drugim školskim praznicima na redovitim sastancima u “Kiresterdži hanu” na “Fatihu”, gdje su većinom bosanski đaci imali iznajmljene stanove, među njima i ja. To đačko “srpsko” društvo stajalo je pod mecenatom srpskog, tad umirovljenog ministra predsjednika, a tada već umrlog Aćima Čumića, koji ih je uvijek materijalno potpomagao, ali im uz to i upute slao kako da šire srpsku misao među bosanskim đacima, kako da ih navode na taj krivi i za Islam opasni put, što su oni zaista vršili. (…) Naravno, kod zrelijih i iskusnijih ljudi, koji su poznavali istinu historije, a u svrhu srpstva, nijesu ti srpski potezi mogli ostaviti traga i proći, a kad bi kojeg više ulovili, onda su o tome pisali “ćaći srpske omladine” – kako ga oni nazivahu – Čumića, kod kojeg sam ja poslije, za vrijeme boravka u Beogradu, vidio imenovanu konsignaciju svih mladih “novih Srpčića”. (…)
Tada mene svrnu ti mladi “Srpčići” sa svih strana da s njihovom preporukom odem u Beograd kod Čumića, jer da ću s njegovom protekcijom lahko se moći vratiti u Carigrad i nastaviti nauke u kojem hoću mektebu, ali da moram služiti jednim ciljevima kojim i oni služe, naime, srbijanskoj propagandi. (…) U tom kobnom drugovanju toliko sam se zanio za “Srpstvo” da se nisam zadovoljio samo s onim gladnim verifikacijama u “Bos. vili”, nego sam čak i svome jednom prijatelju pisao u Tešanj i pozvao ga na stazu istine – meazallah! Moje pjesmice u “Bos. vili” (Plovi pjesmo, Srpski ponos, o.p) kad su izašle – razumije se – prouzrokovale su mnogo prezrenja mojih istovjernih sugrađana protiv mene, ali ono pismo upravljeno na prijatelja još više, jer kada ga je primio, onda je – da bi služio kao “Ibareten lissairin” – predao ga drugom, a ovaj onom, te je tako ono išlo s ruke na ruku, dok se nije počelo po cijelom Tešnju govoriti o tome mom griješnom koraku, a njeki pak govorahu da sam čak prešao na “srpsku veru” – Elijazu biillahi teala”. (…)
Ovim njegovim riječima ne treba nikakva komentara. Iz njih se dobro razumije da je taj veliki “svesrb” ogriješio se o istinu historije, nazivajući Bošnjake Srbima, a da se je tim riječima u svojoj megalomaniji baš najviše na Islam bacio vidi se iz tog što veli da su osmanlijski prokleti barbari, privedavši nas na “tu islamsku veru”, posijali među jednokrvnu braću antagonizam, borbe i prezire. Eto, takve su svagdanje njihove uvrede na naš uzvišeni Islam učinile veliku promjenu u mom mišljenju, te sam se, ljuto kajući za taj svoj veliki grijeh – “Srpstvo” – odlučio što prije ostaviti Beograd i vratiti u domovinu, što sam uistinu i učinio, bez da je o tome Čumić znao. (…) Kada sam došao u Tešanj, onda mi je izbila pred oči ona strašna istina za koju su mi neki prijatelji pisali. Naime, opravdani prezir i mržnja mojih istovjernika, jer, zaista, nije skoro bilo jednog Muslimana koji bi sa mnom čestito i riječ progovorio. (…)
Još nešto prije zaključka ovog dopisa.
Vidio sam sopstvenim očima na nekim mjestima kako naša mladež javno ispovijeda srpsku naciju i, zagrijana alkoholom, među hrišćanskom “bratijom” nazdravlja nekim propagatorima “srpske” ideje, ali to ne vide ili neće da vide naši neki izvjesni individui! Ja toj mladeži bratski savjetujem da, ako imade malo islamskog osjećaja, ako ljube ovu, krvlju djedovskom natopljenu zemlju, ako poštuju amanet svojih praotaca, ponosno bosansko ime, neka se prođu toga “Srpstva” i neka se dobro čuvaju hrišćanske “bratije” koja ih svojim tobože bratskim simpatijama obasipa i nudi im “bratski” zagrljaj, jer, neka budu uvjereni ako u njihovu otrovnu mrežu upadnu da će brzo osjetiti otrovne zmijske ubode u dnu srca i duše, kao što sam ih i ja osjećao. I Muslimani, svjesni svoga uzvišenog Islama i vjerni prošlosti svojih rahmetli praotaca, ne smijemo se obazirati ni na kakve političke težnje tuđih ideja, nego prožeti svi jednom samo mišlju, naime, bosanstvom, moramo raditi za “Džem’ijeti Islamijju”, jer nam je najuzvišenija sveta vjera, pa onda domovina.
Sada, gospodine uredniče, primite mahsuz selam i poštovanje od Vama uvijek odanog.
Musa Ćazim Ćatić
Preuzeto iz: Izbor iz bošnjačke književnosti i esejsitike „Bošnjaci o Bosni i sebi“, Dijana Hadžizukić, Nehrudin Rebihić, Sead Šemsović; Edicija „Bošnjaci“, 2018.
