Na surovim prostranstvima Pešterske visoravni, između Tutin i sela poput Leskove, i danas žive ljudi koji svojim životima svjedoče o vremenu kada je svaki dan bio borba – ali i ponos. Među njima je i Fehima Leković, žena čija priča nosi težinu prošlih vremena i toplinu istinske ljudske izdržljivosti.
„Hvala Allahu, dobro smo“, započinje Fehima svoju ispovijest, jednostavno i skromno, kako to rade ljudi koji su kroz život prošli mnogo više nego što riječi mogu opisati. Fehima se prisjeća vremena kada ništa nije bilo lako. Nije bilo mašina, ni olakšica. Sve se radilo ručno – od muže stoke, preko prerade vune, do najosnovnijih kućnih poslova. Tri puta dnevno muzla je ovce i krave, ručno. Danas, kaže, postoji muzelica, ali tada – samo ruke i snaga. Zimi bi, kako priča, tkala i po deset do dvanaest staza, sama prela vunu, prala je i pripremala za tkanje.
„Sve se radilo. Nije bilo da se odmoriš, nego radiš dok možeš“, kaže Fehima.
Jedna od najtežih slika njenog života je nošenje vode – daleko od kuće, često kilometrima. Bez česme, bez pomoći.
„Na glavi smo nosili vodu. I djecu sam nosila i čuvala stoku. Sve se postizalo“, priča.
Zime su bile, kaže, oštre i nemilosrdne. Snijeg, hladnoća, vjetar – sve to nije bilo razlog da se stane. Radilo se i tada, bez izuzetka. Danas, u 71. godini života, Fehima je majka petoro djece, ima dvadeset unučića i četrnaest praunučića. Njeno bogatstvo, kaže, nisu ni ovce ni sir – već porodica.
„Nek su živi, zdravi i srećni“, govori sa osmijehom.
Iako su mnogi otišli u inostranstvo, što je česta sudbina Sandžaka, Fehima ostaje vjerna svom načinu života. I danas, uprkos godinama, Fehima muze ovce, pravi sir i prodaje ga. Ne zato što mora – već zato što voli.
„Ne može da se živi ako ništa ne radiš. Ja volim da radim“, kaže odlučno.
Njen ovčiji sir, kako ističe, ima posebnu vrijednost i kvalitet. Pravi ga tradicionalno, kako se radilo nekada – u kanti, uz svakodnevno održavanje i brigu. Fehima sa tugom govori o promjenama koje su zadesile Pešterska visoravan i Sandžak. Nekada su sela bila puna, ljudi su se posjećivali, pomagali jedni drugima. Danas, kaže, sve je drugačije.
„Rasturio se narod po inostranstvu. Nema nikoga. Po dvoje starijih u kući“, govori.
Njena priča nije samo sjećanje – ona je svjedočanstvo jednog vremena, ali i opomena. U svijetu brzine i tehnologije, Fehima Leković ostaje simbol rada, skromnosti i istrajnosti. Na kraju, njene riječi ostaju da odzvanjaju:
„Bolje je bilo nego sad. Bilo je teško, ali smo bili zajedno.“