Ajvari Šefiku iz rodnog Prizrena davnih osamdesetih došao je u Novi Pazar. Ovaj grad ga je prihvatio, zavoleo, ugostio i skućio. To nipošto neće zaboraviti! Pitamo ga: Limune, kako živite? – Dobro. Samo neka je zdravlja i slobode. Jes kriza, ali, sestro, volim život, žene, prijateljsko druženje…
Mnogi se sa sjetom sjećaju veselog buregdžije. Evo prilike, da budemo radosni, oduševljeni, nostalgični…
Strepimo hoće li Limun razgovarati za televiziju. Ne hoće li, može li. Nismo slučajni radoznali prolaznici.
Zato smo krenuli na novopazarske ulice, zato idemo Ajvari Šefiku. Iz rodnog Prizrena davnih osamdesetih došao je u Novi Pazar. Ovaj grad ga je prihvatio, zavoleo, ugostio i skućio. To nipošto neće zaboraviti!
Pitamo ga: Limune, kako živite? – Dobro. Samo neka je zdravlja i slobode. Jes kriza, ali, sestro, volim život, žene, prijateljsko druženje…
Znaš, ulice uključuju da svakog dana gledaš lice Novog Pazara: najbolje je da budeš običan, jednostavan; tako je zabavnije. – To svakako nije čitava priča. – Nije, sretnem tako neke stare poznanike… Rane opet prokrvare vrate mi se stare slike. Znam, teško je zaboraviti tu bezbrižnu mladost.
Zagrlivši grumen sandžačke zemlje iznad svoje tezge, Limun se čudi kako ga još uvjek svi pamte. – Da, tako je. Novopazarci me veoma cijene, kao što su cijenili i moju buregdžinicu…
-Razgovor sa nama ga je opustio i ohrabrio. – Da li je tako? – Jeste. – Šta nabavljaš? – Prodajem kadaif, bozu, borovnicu, hurme… – Uživam u svom poslu! – Dobro vam ide? – Tako nekako.
Potpuna odanost Novom Pazaru, slijedi čovjek svoj san, ovaj uvaženi život, kako god ga nazvali…
Binasa Malićević
