Na jučerašnji dan prije 28 godina crnogorska policija ispisala je jednu od najsramnijih stranica u istoriji – uhapsila je najmanje 66 bošnjačkih izbjeglica, koji su spas od ratnih strahota pokušali da pronađu u Herceg Novom, a potom ih autobusima predali u ruke vojsci Radovana Karadžića.
U narednima danima, u lovu na izbjeglice, policija je proširila spisak, pa se vjeruje da je u tom događaju uhapšeno i izručeno gotovo 150 ljudi.
Sa tog spiska većina se nije vratila svojim porodicama, već su mučeni, a potom i ubijani u koncentracionom logoru u Foči, ali i drugim mjestima u BiH.
Ni poslije gotovo tri decenije, još nijesu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog, niti se pouzdano zna gdje su skončali.
Samo nekoliko izbjeglica je preživjelo…
U Crnoj Gori je, više od decenije, slučaj sistemski zataškavan. Tek 2008. godine, nakon četvorogodišnjih parničnih postupaka, država je odlučila da isplati milionsku štetu porodicama žrtava.
Godinu kasnije, otvoren je krivični postupak za deportaciju, koji u dva navrata pred Višim sudom u Podgorici, nije okvalifikovan kao ratni zločin.
Presudom Višeg suda u Podgorici, koju je 17. maja 2013. potvrdio Apelacioni sud, devetorica optuženih bivših službenika crnogorske policije, MUP-a i Državne bezbjednosti oslobođeni su optužbe za zločin protiv civilnog stanovništva.
Premijer u vrijeme deportacije bio je Milo Đukanović.
Tri nevladine organizacije (HRA, CGO i Anima) godinama traže da se žrtvama podigne spomenik ispred stanice policije u Herceg Novom, ali za to još nema volje većine u lokalnoj vlasti.
Te NVO su od Skupštine tražile i da proglasi dan sjećanja na zločin, ali i od MUP i UP izvinjenje žrtvama, ali ni od toga nema ništa…
Izvor: Vijesti.me
