BEČ – Šesteročlana sirijska porodica koja već tri godine živi u Beč suočava se s ozbiljnom egzistencijalnom krizom nakon odluke gradskih vlasti da im od 2026. godine drastično smanje socijalna primanja. Umjesto dosadašnjih oko 3.000 eura mjesečno, porodica će raspolagati sa svega 1.285 eura – iznosom koji, kako kažu, nije dovoljan ni za osnovne životne troškove, a kamoli za plaćanje stanarine.
„Ne želimo završiti na ulici. Ovo nije život, ovo je borba za goli opstanak“, rekao je 56-godišnji Ahmad A., otac četvero djece, za austrijske medije, ne skrivajući strah od onoga što ih čeka u narednim mjesecima.
Porodica ima status supsidijarne (dopunske) zaštite, koji omogućava boravak i pristup tržištu rada, ali ne garantuje dugoročnu socijalnu sigurnost. Upravo zbog tog statusa, gradske vlasti Beča su još u jesen 2025. godine najavile da će od 2026. osobe sa supsidijarnom zaštitom ostati bez prava na minimalnu potporu za dohodak.
Ova odluka sada direktno pogađa porodicu Ahmad A., koja će ostati bez ključnog dijela prihoda na kojem se zasnivala njihova egzistencija. Humanitarne organizacije poput Caritasa i Diakonie već su ranije upozoravale da bi ovakve mjere mogle dovesti do masovnih deložacija, socijalne izolacije i ozbiljnih problema u procesu integracije izbjeglica.
Prije rata u Siriji, Ahmad A. je vodio stabilan i dostojanstven život. Bio je odvjetnik sa vlastitom praksom, a njegova porodica živjela je mirno i sigurno. Sve se, kako navodi, promijenilo s početkom rata, kada su snage režima Bashara al-Assada uništile i njegov ured i porodičnu kuću.
Porodica je najprije izbjegla u sjevernu Siriju, a potom u Tursku, gdje su godine proveli u izbjegličkom kampu. Posebno teško bilo je njihovom sinu s teškim poremećajem iz autističnog spektra, koji je, prema očevim riječima, bio izložen stalnom maltretiranju. Ni ostala djeca, danas stara 13, 14, 17 i 19 godina, nisu imala osjećaj sigurnosti.
Nakon gotovo deset godina lutanja i straha, porodica je 2023. godine stigla u Austriju, nadajući se trajnoj sigurnosti i budućnosti za djecu. Kada su saznali da Beč, za razliku od nekih drugih pokrajina, omogućava pristup minimalnoj potpori, preselili su se u glavni grad. Do sada su, kroz kombinaciju socijalne pomoći, pomoći za stanovanje i dječijeg doplatka, mjesečno raspolagali sa oko 3.200 eura. Ukidanjem ključnog dijela te pomoći, cijela finansijska konstrukcija se ruši.
Najveći strah porodice je gubitak stana i povratak u stanje nesigurnosti iz kojeg su pokušali pobjeći. Ahmad A. upozorava da s novim iznosom primanja porodica neće moći izmirivati ni osnovne obaveze. Ovaj slučaj ponovo je otvorio ozbiljnu raspravu o socijalnoj politici Beča, položaju osoba sa supsidijarnom zaštitom i pitanju gdje je granica između budžetskih ušteda i osnovne humanitarne odgovornosti države.