Odlazak u Njemačku više nije priča kakva je bila prije dvije ili tri decenije. San o brzoj zaradi, velikoj kući i sigurnoj budućnosti za cijelu porodicu danas se sudara sa surovom realnošću – visokim troškovima života, skupim stanarinama i sistemom u kojem nema prostora za improvizaciju. Upravo zbog toga, sve je više ljudi koji se vraćaju iz Njemačke u zemlje bivše Jugoslavije. Prema dostupnim procjenama, riječ je o oko 100.000 povratnika u posljednjih nekoliko godina.
Na društvenim mrežama i forumima vode se žestoke rasprave, a iskustva naših ljudi često su potpuno suprotna. Jedni tvrde da je Njemačka „država bez duše“, dok drugi ističu da je to zemlja u kojoj se rad i poštenje i dalje cijene – ali samo ako znate u šta ulazite.
Jedan od korisnika, koji je u Njemačkoj proveo sedam godina, upozorava da bez ozbiljnog znanja, jakog zanata ili visokoškolskog obrazovanja nema napretka. Prema njegovim riječima, slabije plaćeni poslovi drže ljude u začaranom krugu preživljavanja. Iako je imao sreću da plaća relativno povoljnu „toplu stanarinu“ od 650 eura za veći stan, ističe da su takvi primjeri danas rijetkost. Većina naših ljudi, kaže, izdvaja između 1.100 i 1.600 eura samo za najam, dok plate od oko 3.500 eura više ne znače automatski lagodan život.
Troškovi, naglašava, ne prestaju kod stanarine i hrane. Obavezna osiguranja, automobil, servisi, internet, telefon, školovanje djece i stalna poskupljenja brzo pojedu zaradu. Posebno upozorava na početne troškove – za ulazak u stan često je potrebno između 7.000 i 10.000 eura, uključujući polog, prvu stanarinu i osnovni namještaj. Bez tog novca, tvrdi, odlazak je veliki rizik.
S druge strane, ima i onih koji Njemačku brane činjenicama i sistemom. Drugi korisnik ističe da je minimalac zakonski definisan, da nema rada „na crno“ i da se svaki sat uredno plaća ili pretvara u slobodne dane. Neto plata samca bez djece, navodi, iznosi između 1.600 i 1.800 eura, uz redovne godišnje razgovore o povećanju primanja. U tu cifru već su uključeni zdravstveno osiguranje i penzioni doprinosi, a već nakon pet godina rada stiče se pravo na njemačku penziju.
Prema njegovom iskustvu, sistem dodatno štiti radnika – u slučaju slabijih primanja, država nadoknađuje dio troškova stanovanja i osnovne životne potrebe. Godišnji odmori su plaćeni, prekovremeni sati jasno evidentirani, a vikendi i noćni rad dodatno plaćeni. Krediti za osnovne kućne aparate dostupni su već nakon nekoliko plata, a tržište je veliko i fleksibilno, što omogućava lakšu kupovinu i prodaju automobila ili opreme.
Ipak, i on priznaje da Njemačka nije za svakoga. Ako neko u domovini ima vlastitu kuću, siguran posao ili privatni biznis, odlazak često nema ekonomsku logiku. Raditi za 800 do 1.100 eura i veći dio davati na kiriju, dok vlasnik nekretnine uvećava bogatstvo, za mnoge je neprihvatljivo.
Zaključak koji se nameće iz ovih iskustava je jasan: Njemačka više nije obećana zemlja za brz uspjeh, ali jeste uređena država u kojoj se zna red. Ko ide bez plana, ušteđevine i realnih očekivanja, može se brzo razočarati. Oni koji dolaze pripremljeni, s traženim znanjem i jasnim ciljem, i dalje mogu pronaći sigurnost – ali luksuz i „lak život“ odavno nisu zagarantovani.