Nauka je još jednom zakoračila u misterije ljudskog uma, a ovog puta fokus je bio na posljednjim trenucima života. Tim neuronaučnika sa Univerziteta u Tartuu u Estoniji prvi put je snimio moždanu aktivnost čovjeka neposredno prije i poslije smrti, donoseći nova otkrića o onome što nazivamo “posljednjim trenucima svijesti”.
Istraživanje, objavljeno 2022. godine u prestižnom časopisu Frontiers in Aging Neuroscience, bacilo je svjetlo na kompleksne procese koji se dešavaju u ljudskom mozgu tokom umiranja. Umjesto da mozak jednostavno prestane da funkcioniše, naučnici su otkrili intenzivnu aktivnost u ključnim dijelovima mozga, posebno u obliku gama oscilacija, povezanih sa procesima poput sanjanja, prizivanja sjećanja i meditacije.
Dr Rol Visent i njegov tim koristili su kontinuiranu elektroencefalografiju (EEG) kako bi pratili pacijenta oboljelog od epilepsije. Cilj im je bio predvidjeti napade prije nego što se dese. Međutim, tokom praćenja, pacijent je, nažalost, doživio srčani udar i preminuo, pružajući naučnicima rijetku priliku da proučavaju mozak u trenutku smrti.
“Tokom 900 sekundi moždane aktivnosti oko trenutka smrti, fokusirali smo se na 30 sekundi prije i poslije prestanka rada srca”, izjavio je dr Ajmal Zemar, neurohirurg sa Univerziteta u Luisvilu u SAD-u, koji je organizovao istraživanje. “Primijetili smo promjene u gama oscilacijama, ali i u drugim vrstama talasa, poput delta, teta, alfa i beta oscilacija.”
Ove oscilacije, poznate kao ritmički moždani talasi, nisu samo tragovi moždane aktivnosti već mogu objasniti fenomene kao što su vividna sjećanja i osjećaj “prolaska života pred očima” kod osoba koje su imale iskustva bliske smrti.
Prisjećanje ključnih trenutaka života neposredno prije smrti dugo je bila tema mnogih svjedočanstava, ali sada postoje naučni dokazi koji to podržavaju. “Mozak možda izvodi posljednji pregled važnih događaja iz života kroz generisanje oscilacija povezanih sa memorijom”, ističe dr Zemar. Ovo bi moglo objasniti zašto ljudi u iskustvima bliskim smrti često opisuju osjećaj topline, smirenosti i vividna sjećanja.
Ovi nalazi otvaraju mnoga važna pitanja, naročito u oblasti medicinske etike. Jedno od ključnih pitanja tiče se trenutka kada život tačno prestaje, što ima direktne implikacije na proces donacije organa. “Da li je trenutak smrti zapravo kraj života? Ili mozak pruža priliku za posljednji ‘oproštaj’ kroz prizivanje sjećanja?” pita se Zemar.
Kao neurohirurg, Zemar često mora saopštavati porodicama vijesti o smrti voljene osobe. Ovo istraživanje, kaže on, pruža nadu da čak i u trenucima kada tijelo prestaje da funkcioniše, mozak proživljava “neke od najljepših trenutaka života”.
Ovo revolucionarno istraživanje nije samo važan korak za neuronauku već i za filozofska promišljanja o životu i smrti. Da li smrt zaista označava kraj ili predstavlja svojevrsni most ka retrospektivi života? Dok naučnici nastavljaju istraživanja, ostaje nada da ćemo jednog dana potpuno razumjeti ove fascinantne procese i možda pružiti utjehu onima koji ostaju iza.
Jedno je sigurno: smrt, koliko god misteriozna bila, možda ipak nije kraj, već posljednji čin sjećanja na sve ono što smo bili.