Svi poznajemo nekoga ko nikada ne stiže na vrijeme – bilo da je riječ o poslovnom sastanku, ručku ili prijateljskom okupljanju. Kašnjenje je navika koja može biti izrazito frustrirajuća za one koji vole tačnost, ali naučnici sugeriraju da iza toga stoje zanimljivi psihološki, biološki i kulturološki faktori.
Poznajete li nekoga ko stalno kasni? Često mislimo da je to posljedica samo loše organizacije, ali kada se ponavlja, pomislimo i na bezobrazluk. Stručnjaci objašnjavaju da postoje četiri tipa ljudi koji stalno kasne, i da naše slutnje nisu daleko od istine!
“Ljudi nisu inače skloni tome da ignorišu tuđa osjećanja, ili da namjerno žele da ih nerviraju. Postoji više razloga i faktora za kašnjenje, a ovo su tipovi ličnosti koji najčešće neće dolaziti na vrijeme”, objasnila je Somija Zaman, psihoterapeutkinja specijalizovana za kognitivnu bihevioralnu terapiju.
Prva grupa su optimisti. Ovo su ljudi koji zaista, iskreno i duboko vjeruju da će stići na vrijeme. Njihov optimizam navodi ih da povjeruju da su isplanirali sve baš kako treba, da će sve stići i postići, i da neće zakasniti.
“Ali pošto su skloni tome da previše obaveza ‘naguraju’ u svoj dan, to znači da će često kasniti”, objašnjava Zamanova.
Drugu grupu čine ljudi koji ne umiju da kažu “ne”. Nisu svi koji sebi natovare gužu u raspored optimisti, štaviše. Neki od njih su očajni zbog toga, ali ne umiju da se izvuku.
“Neki ljudi koji imaju previše natrpan raspored ne umiju da kažu ‘ne’, jer misle da će nekoga uvrijediti ili nešto propustiti. U njihovom slučaju, nerealni planovi svakog dana nisu posljedica uzbuđenja i optimizma, već zabrinutosti”, dodaje ona.
Treća grupa su prokrastinatori. Oni jednostavno nađu nešto drugo da rade, isprazne mašinu za suđe ili pošalju mejl, baš u trenutku kada bi trebalo da krenu.
“U ovoj grupi postoje određene disfunkcije, ali ponekad postoji i nivo anksioznosti. Njima je teško da s jednog mjesta pređu na drugo zbog čega ‘pronalaze’ stvari koje na prvom moraju da obave”, rekla je Zamanova.
Četvrta grupa su ljudi koji kasne jer smatraju da je to dio njihovog brenda. Stručnjaci ih u šali nazivaju “proročanstvom koje samo sebe ispunjava”, a psihoterapeutkinja objašnjava i zašto.
“Oni smatraju da je kašnjenje dio njihovog brenda, i više ni ne osjećaju potrebu da pokušaju da dođu na vrijeme. Niko to ne očekćuje od njih, a najmanje oni sami”, objasnila je Zamanova.
Jedno od najzanimljivijih naučnih objašnjenja zašto neki ljudi hronično kasne dolazi iz istraživanja profesora Hugoa Spirsa, kognitivnog neuroznanstvenika sa University College London. Prema njegovim nalazima objavljenim u časopisu Hippocampus iz 2017. godine, hipokampus – dio mozga koji procesira vrijeme i pamćenje – ima ključnu ulogu u našem osjećaju za trajanje zadataka. Neki ljudi jednostavno pogrešno procjenjuju vrijeme koje im je potrebno da stignu na odredište ili završe određeni posao. Spirs je proveo istraživanje s grupom studenata u Londonu, gdje je zatražio da procijene vrijeme putovanja kroz grad. Zanimljivo je da su studenti koji su bolje poznavali prostor imali veće šanse da pogriješe u procjeni vremena potrebnog za dolazak. Paradoksalno, samopouzdanje u vlastito poznavanje okoline dovelo je do kašnjenja.
Ljudi skloni kašnjenju često imaju izraženu optimističnu percepciju vremena. Diana DeLonzor, autorica knjige “Never Be Late Again”, objašnjava da osobe koje hronično kasne iskreno vjeruju da mogu obaviti sve što su zamislili u kratkom vremenu. Ipak, ta očekivanja su najčešće nerealna, što ih dovodi do konstantnog probijanja rokova. Multitasking je takođe jedan od faktora koji doprinosi kašnjenju. Istraživanje objavljeno u Advances in Cognitive Psychology pokazalo je da simultano obavljanje više zadataka iscrpljuje našu pažnju, smanjuje produktivnost i dovodi do toga da zaboravljamo važne obaveze. Ljudi s nižem nivoom savjesnosti često imaju problema s planiranjem i organizacijom vremena. Kako tvrde psiholozi, ova osobina ličnosti utiče na navike kašnjenja, posebno kod osoba sklonih spontanosti.
Osobe koje imaju ADHD, često nediagnostikovan, posebno teško procjenjuju protok vremena. Pregled iz 2019. godine potvrđuje da ADHD dovodi do nedostatka sposobnosti za planiranje i procjenu trajanja zadataka, što može rezultirati kašnjenjem. Ove osobe često “izgube pojam o vremenu” tokom obavljanja svakodnevnih aktivnosti.
Zanimljivo je primijetiti da kašnjenje nije univerzalno loše shvaćena navika. Percepcija vremena varira zavisno od kulture i društvenih normi. U Njemačkoj se tačnost smatra svetinjom i kašnjenje se doživljava kao znak nepoštovanja. Poznat je primjer kada je njemačka kancelarka Angela Merkel napustila sastanak jer je tadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin zakasnio. U Španiji, s druge strane, vrijeme je opuštenije shvaćeno. Večeranje u 22 sata i fleksibilan pristup rasporedima odraz su njihove kulture. U Latinskoj Americi, vrijeme je gotovo relativan pojam i kašnjenje se smatra normalnim. U Sjedinjenim Američkim Državama, kašnjenje se često doživljava kao uvreda ili znak nepoštovanja prema radnom mjestu.
Dok mnogi smatraju kašnjenje nepopravljivim problemom, nauka nudi drugačiju perspektivu. Istraživanja Državnog univerziteta u San Diegu pokazuju da osobe koje često kasne pripadaju ličnosti tipa B. Oni su opušteniji, manje zabrinuti oko malih stvari i skloni širem pogledu na život. Njihov optimizam i pozitivno razmišljanje, iako iritantni za druge, mogu imati koristi po zdravlje. Studije sugeriraju da su sretniji, kreativniji i produktivniji. Na kraju, takav stav može doprinijeti dužem i kvalitetnijem životu.
Kašnjenje, iako frustrirajuće, nije uvijek znak lijenosti ili nepoštovanja. Naučna istraživanja pokazuju da iza toga stoje složeni mehanizmi mozga, psihologije i kulturoloških normi. Dok jedni insistiraju na tačnosti kao znaku discipline, drugi preferiraju živjeti u sadašnjem trenutku. U svijetu gdje smo stalno opterećeni rokovima i rasporedima, možda bismo trebali naći ravnotežu. Oni koji uvijek kasne mogu naučiti važnost organizacije i poštovanja vremena, dok bi tačni ljudi mogli zastati, opustiti se i “pomirisati ruže”. Jer, na kraju krajeva, život je suviše dragocjen da bismo ga proveli samo prateći kazaljke na satu.