Autor Suad K. Zoranić
Priče poput one o Nedžibu Džipku Hodžiću, iako ne nalaze svoje mjesto u zvaničnim udžbenicima historije, duboko su ukorijenjene u srcima Bošnjaka Sandžaka. Nedžib Hodžić iz Novog Pazara ostavio je neizbrisiv trag kao simbol hrabrosti i nesalomivosti u vremenu kada su ljudska prava bila sistematski gažena, a pravda samo misaona imenica.
Na jedan od najdramatičnijih dana, 9. juna 1993. godine, Novi Pazar se probudio pod opsadom. Policijske i specijalne jedinice blokirale su grad, s namjerom da uhapse Nedžiba, njegovog oca Zuhdiju, brata Mehdiju i amidžu Kemala. Stanovnici su gledali s prestravljenim očima dok su uniformisani specijalci ulazili u njihove domove, izvlačeći ljude napolje. Ovaj prizor ostavio je duboke ožiljke na kolektivnom sjećanju.
Zašto je bilo potrebno pokazivati toliku silu? Da li je strah od otpora motivisao ovu brutalnost ili je cilj bio zastrašiti cijeli narod? Ova pitanja ostaju bez odgovora, ali jasno je jedno: namjera je bila slomiti politički pokret Bošnjaka i stvoriti nepodnošljivu atmosferu u Sandžaku.
U trenutku hapšenja, Nedžib Hodžić je bio aktivni član Stranke demokratske akcije Sandžaka, koja je u to vrijeme predstavljala nacionalni pokret Bošnjaka. Nakon hapšenja, prebačen je u SUP Novi Pazar, a potom u Okružni zatvor u Kraljevu. Prvih 43 dana proveo je u samici, u izuzetno teškim uvjetima, izložen svakodnevnim psihičkim i fizičkim torturama. Posebno su ostala zapamćena “ispitivanja” koja su trajala 75 dana, često tokom noći. Istražitelji nisu uspjeli slomiti njegovu volju, a među njima se često mogla čuti rečenica:
“Pa ovaj čovjek je bre nesalomiv.”
Priča se ne završava njegovim hapšenjem. Protiv svih međunarodnih konvencija i ljudskih prava, Nedžib Hodžić je proveo 34 mjeseca u pritvoru prije nego što je osuđen u montiranom procesu na pet godina zatvora. Njegova odlučnost i prkosni stav postali su simbol otpora i borbe za pravdu. Esad Rahić, tadašnji urednik Sandžačkih novina, prisjeća se tih događaja s tugom i divljenjem. Dok je svjedočio montiranom suđenju, njegovo srce je patilo zbog mučenja koja su Nedžib i njegovi drugovi prolazili. Ipak, jedan trenutak ostaje urezan u njegovom sjećanju – trenutak kada je Nedžib, s podignutim rukama i prstima u znaku pobjede, prkosno rekao sudiji:
„JA NE PRIZNAJEM OVAJ SUD. JA SAMO PRIZNAJEM SUD MOG NARODA!“
U tom trenutku, Rahiću su suze krenule niz lice.
“Svjedočim kao čovjek koji je u doba suđenja cijenjenom gaziji Nedžibu i 23-jici ostalih sandžačkih gazija bio urednik revije Sandžačke novine i ujedno novinar ove revije, koji je sa ostalim novinarima iz drugih medija, sa galerije sudnice u Novom Pazaru slušao optužbe protiv optuženih i njihove odgovore i kazivanja njihova o mučenjima kojima su bili izloženi. Nevjerovatno je šta sam slušao i kojim i kakvim mučenjima je bio izložen Nedžib i njegovi drugovi. Zatim sam pisao za pomenutu novinu izvještaje sa suđenja. Jedan moj izvještaj napisan na dvije strane lista nazvao sam ‘DALEKO JE SUNCE’, sa porukom da je još daleko sloboda.”- konstatovao je Rahić
Lahko je sada biti član neke bošnjačke partije. Svi se otimaju da budu radi karijere. Tad smo mogli samo da izgubimo i ono što imamo i da stradamo. Trebalo je tih godina biti tu i boriti se za narod. Njega i Zekriju Hajrovića iz Tutina su još ostavili u zatvoru. Čovjek kojeg su optuženi najviše pominjali da ih je izdao i uvalio u zatvor nikada nije bio u zatvoru. Tog čovjeka kojeg su pred sudijom optuženi skoro svi pominjali danas je jedan od bogatijih ljudi u Novom Pazaru. Pošto smo na trećem spratu Opštine bili u jednoj kancelariji mi iz redakcije Sandžačkih novina, a u drugoj tada generalni sekretar SDA Rasim Ljajić, koji je u svim tim teškim godinama bio u Novom Pazaru i neposredno vodio partiju, ja bih mu nakon toga uz kahvu prepričavao šta se događa na suđenju, što smo obojica teško emotivno doživljavali, suosjećajući se sa optuženima.”-zakljičio je historičar Esad Rahić.
Priča o Nedžibu Hodžiću nije samo priča o jednom čovjeku, već o 60.000 Bošnjaka Sandžaka koji su prošli kroz represiju, torture i montirane procese u periodu od 1990. do 2000. godine. Nedžib je postao simbol nesalomivog duha, čovjek koji je izdržao ono što bi slomilo mnoge. Njegov prkos i hrabrost bili su svjetionik nade za sve Bošnjake Sandžaka, ali i opomena svima koji su zaboravili koliko je teška borba za slobodu i koliko žrtava ona zahtijeva.
Danas, kada mnogi zaboravljaju prošlost i njene heroje, priča o Nedžibu Džipku Hodžiću ostaje živa kao svjedočanstvo nesalomivog duha i ljubavi prema narodu. To nije samo priča o prošlosti; to je lekcija o tome kako iz tame izvući svjetlost i kako ostati čovjek i kada sve drugo nestane.
Nedžib Hodžić nije bio samo heroj svog vremena. On je simbol nade, pravde i dostojanstva za buduće generacije, pokazatelj da prava borba nikada ne umire.