U čitavoj političkoj povijesti nije zabilježeno, da se jedna vjerska zajednica pretvorila u političku partiju, i da je njen primarni cilj postao osvajanje svjetovne vlasti, odnosno borba za ovozemaljsko, a ne borba za ahiretske blagodeti i za milost Gospodara svih svijetova.
Umjesto da im glavna djelatnost bude ribarenje ljudskih duša, jačanje vjere i okrenutost prema intenziviranju vjerskih uvjerenja svog naroda, vjerska misija preko dersova, hurbi, i drugih oblika vjerskih aktivnosti, značajnom dijelu naših hodža su primarni oblici djelovanja postale političke aktivnosti, borba za jačanje ne svog ummeta, već svoje partije, i osvajanje i pridobijanje ne sevapa i dobrih djela, već političke vlasti.
Umjesto da rukovode duhovnim životom svoga naroda, oni bi da budu neprikosnoveni politički lideri, da budu predvodnici ne u džamijama, mesdžidima i džematima, već u općinama i gradovima i koliko mogu u republičkim institucijama.
Umjesto da budu vjerski bajraktari cijelog svog naroda, njima je milije da budu politički bajraktari samo jednog , i to manjinskog dijela svog naroda.
Da bude utoliko tragičnija situacija, njihovo djelovanje i političko i vjersko služi okupljanju i mobilizaciji samo svojih političkih istomišljenika, a ne cijelog naroda čija su vjerska zajednica nekada bili.
Njima su nažalost političke govornice postale ne samo općinski, gradski i republički parlamenti, već i minberi i ćursevi. Tjeraju imame džamija da drže političke govore ili čitaju već napisane političke pamflete u vrijeme hutbi na džumama, nazivaju dijelove svojeg naroda koji ne dijele njihove stavove i na ovom svetom prostoru najpogrdinijim imenima, i bogomolje skrnave i pretvaraju u političke tribine.
Ovo se nije dogodilo u cjelokupnoj prethodnoj historiji Sandžaka. Ovo je jedno neviđeno i grozomorno svetogrđe i nedozvoljiva zloupotreba vjere i vjerske institucije u političke svrhe.
Umjesto da im je cijela aktivnost bude okrenuta prema jačanju postulata islama i osvajanju srca vjernika, njihovi pogledi su okrenuti prema Beogradu, prema republičkom parlamentu, republičkoj vladi i aktuelnom predsjedniku Republike Srbije.
Umjesto da im je cijela aktivnost okrenuta u pravcu borbe za milost Allaha Uzvišenog, oni se uporno i besomučno bore za milost aktuelnog vladajućeg političkog režima u Beogradu.
Nevjerovatna je količina najpogrdnijih i najbrutalnijih riječi koje su u stanju da izgovore za svoju braću muslimane iz Sandžaka, koji neće da im se pridruže u ovoj prljavoj i neislamskoj misiji, ispunjenoj isključivim političkim, materijalnim i ovozemaljskim ciljevima i namjerama.
Dok u svom beskrajnom poltronizmu prema aktuelnoj beogradskoj vladajućoj garnituri, govore biranim i najljepšim riječima o njoj, ne biraju ružne riječi kada treba nagrditi svoju braću muslimane koji ne pripadaju njihovoj političkoj opciji.
Sve one muslimane iz Sandžaka koji im smetaju i koji su im konkurencija na njihovom putu borbe za političku vlast nazivaju najgorim, najdrskijim, najbljutavijim, najmizernijim terminima, šire munafikluke o njima i njihovim porodicama, šire atmosferu kleveta bez ikakvih dokaza i drže se čvrsto makijavelističkog rezona, koji je u suprotnosti sa islamom, a koji glasi: “Cilj opravdava sredstva”.
Govore običnom čovjeku da treba da budu skromni, skrušeni, borci za ahiret i dženetske blagodeti, a svoj su život i svojih porodica pretvorili u svojevrsni ovozemaljski dženet. Grade ogromne veleljepne palate, kupuju ogromna imanja, voze se u skupocjenim automobilima i džipovima i umjesto da se bore da ih Allah Uzvišeni čuva, čuvaju ih svakodnevno armije tjelohranitelja, često i druge vjere i nacije.
Govore da je zekat samo bogougodan i u skladu sa islamom ako je njima dat, a još je bogougodniji ako je izražen u velikoj sumi novca. Govore za svoje kolege iz druge islamske zajednice da su heretici, da su izdajnici, za hadžije koje odu preko njihove vjerske zajednice da im Allah Uzvišeni neće primiti hadž, a oni koje se mole u džamijama koje nisu pod njihovom nadležnošću, da im Allah Uzvišeni neće primiti dovu i namaz.
Oni su postali toliko bezobzirni i toliko su se osilili da u ime Allaha Uzvišenog, iako ih nije za to ovlastio, prenose šta Allah misli o mnogim pitanjima i kakva je njegova volja. Čak određuju Božje kazne za svoje neistomišljenike, iako znaju da je to isključivo u nadležnosti Allaha Uzvišenog koji će i njima suditi.
Oni su odavno prestali da budu Islamska zajednica muslimana Sandžaka. Oni su odavno vjerska zajednica isključivo članova Stranke pravde i pomirenja i njenog lidera.
Što je najgore, uplitanjem u sve i svašta, uništili su harizmu koju su nekad hodže imale u očima sandžačkih muslimana. Narod više nema ono visoko mišljene koje je nekad imao o svojoj ulemi. Autoritet hodže u očima naroda je toliko pao na niske grane, da to postaje alarmantno.
Zaposleni u Islamskoj zajednici moraju definitivno da odluče, hoće li isključivo da služe Allahu Uzvišenom i svom ummetu, ili jednom čovjeku i jednoj partiji.
Ako i dalje žele ovo drugo, osuđeni su na kontinuirano gubljene autiritete i ugleda kod svog naroda. Ako imaju snage da zaustave ovaj apokaliptični proces, spasiće konačno i Islamsku zajednicu i njenu misiju i ulogu od potpune kataklizme i potpunog srozavanja,
