Neki bošnjački lideri su uobrazili da su Bogom dani da isključivo oni drže monopol nad nekim važnim segmentima bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Tako Sulejman Ugljanin pune tri decenije ubjeđuje i sebe i druge da je sav bošnjački patriotizam isključivo njegova svojina i njegov neprikosnoveni monopol. U skladu s tim su i svi njegovi javni nastupi pred domaćom i međunarodnom javnošću.
Iako je u poslednje vrijeme spao ispod trećine bošnjačkog glasačkog tijela, on i dalje drsko i neargumentovano uzima sebi za pravo da govori u ime svih sandžačkih Bošnjaka i da zastupa cijeli bošnjački narod, jer on navodno jedini zna šta naš narod hoće i šta mu treba.
Njegova uobrazilja ide toliko daleko da je čak i Bošnjačko nacionalno vijeće, u kojem po prvi put nema apsolutnu većinu, pokušao da intrumentalizuje i da ga profilira kao produženu ruku svoje politike i politike svoje stranke.
Iako je i on i njegova stranka u kontinuiranim opadanju, sa tendencijom neprestanog osipanja i ruiniranja, on i dalje izjednačava svoje mišljenje sa mišljenjem cijelog bošnjačkog nacionalnog korpusa u Sandžaku, iako mu je taj isti narod i na poslednjim izborima jasno dao do znanja da više nema njegovu podršku i da više nema namjeru da slijedi niti njega niti njegov promjenljivi i kameleonski politički kurs. Jednostavno, ljudi su više umorni od politike neprestanih obećanja krupnih ciljeva, od čijeg ostvarenja već tri decenije nema ništa.
Monopol i licencu nad patriotizam i da hoće, ne može u svojim rukama držati samo jedan čovjek. Patriotizam je zajednička i kolektivna svojina i ne može ga privatizirati isključivo jedno lice.
S druge strane, Muamer Zukorlić je jedno vrijeme maštao da preotme monopol nad patriotizmom od gospodina Ugljanina. Pokušavao je još zapaljivijim izjavama da otjera Ugljanina sa njegovog političkog terena i da postane novi Ugljanin. I kada je u tom nastojanju izgoreo (ugljenisao se) on je preko noći promijenio politički kurs, naglo postao miroljubiv i kooperativan sa Beogradom, dok nije dobio od aktuelne vlasti ocjenu primjeran za svoje novo političko vladanje. Pošto je izgubio volju da bude novi Ugljanin, odjednom mu se rodila neutoljiva nova želja da bude novi Ljajić, i da otjera Ljajića sa njegovog političkog terena.
Ali i ova Zukorlićeva želja na kraju će doživjeti fijasko, kao i prethodna.
Ali zato Zukorlić i tim oko njega smatraju da sav monopol nad vjerom i svim vjerskim pitanjima pripada njemu i njima. Uobrazio je poput rimskog pape da njegovo mišljenje i njegovih paževa ima karakter dogme, neprikosnovene, jedine i nedodirljive istine, i ko god izrazi drugojačiji stav on je heretik i nije na Božjem putu. 0ni određuju ko je vjerska, a ko je paravjerska organizacija, ko su prave hodže, a ko su parahodže, koje su džamije Božje kuće, a koje su džamije – džamije razdora, sa kim je Allah Uzvišeni zadovoljan, a sa kim nije…
Kao što je svojevremeno govorio francuski kralj Luj XIV: „Francuska – to sam ja“ , tako i Zukorlić i njegov poslušni i tim, smatraju da su su svu ključevi vjere u njihovim rukama i da je u vjerskom pogledu samo njihov stav validan.
Islamska zajednicu ne čine zgrade i organi već umet, a Islam je dar od Allaha Uzvišenog, a ne od prepotentnih pojedinaca.
Dakle monopol nad patriotizmom i monopol nad vjerom ne mogu u svojim rukama držati pojedinci, već isključivo narod kao cjelina. I svaka uobrazilja pojedinca da može patriotizam ili vjeru monopolizirati, odvešće ga na stranputicu sa koje nema povratka.
Pustite narod da izgrađuje kolektivni patriotizam, pustite umet da izgrađuje kolektivna vjerska ubjeđenja, ne uzimajte u svoje ruke ono što nikada nije pripadalo pojedincu, već isključivo kolektivitetu.
Autor Redakcija Sandžak Danas
