aleksandar vucic

Neko ko je pravio ‘veliku Srbiju’ nema kapacitet za mir

703

Srbija nije spremna da se suoči sama sa sobom i u večnoj je poteri za izgovorima kako bi pobegla od odgovornosti, barem za današnje stanje, iako je na leđima današnjih vlasti dobar deo tereta iz devedesetih godina prošlog veka. Upravo zbog te neraskidive niti sa paklom devedesetih, Srbija nije sposobna da krene dalje tako što će da počisti svoje dvorište. Tek kada to bude uradila, moći će sa punim pravom da insistira na čišćenju tuđih avlija. Nikako pre toga.

Danas, u 21. veku, mi kao da živimo iznova neku ratnu predigru, u kojoj smo samo mi pravični i moralni, a oko nas sve neki zločinci i rđav svet. Najnovija nam je tema mural. Nemamo pametnijih poslova u životu nego da odbranom murala otvaramo krvave rane koje nikako da zarastu. Koliko god to bilo teško priznati, a razumljivo je da današnjim vlastima u Srbiji to nije lako, Srbija je prihvatila hašku neminovnost. Sve ratove koje je pokrenula krajem 20. veka je izgubila, a kao rezultat kompromisa u Dejtonu sva tri naroda u Bosni i Hercegovini su nešto dobila i po nešto izgubila.
Muke ‘najhrabrijeg predsednika Srbije u istoriji’

Tako da ni na bh. entitet Republika Srpska ne treba gledati kao na pobedu u ratu. Ko gubi naravno da ima pravo da se ljuti, ali onda stisne petlju, stane pred narod i međunarodnu zajednicu i jasno i glasno kaže da ne priznaje poredak Ujedinjenih nacija i Saveta bezbednosti, ne priznaje Haški tribunal i ne priznaje haške presude. Po tim presudama, Ratko Mladić je ratni zločinac i može srpski ministar policije Aleksandar Vulin da se breca do neba, to ne može da opovrgne. On kaže, dok danonoćno čuva jedan mural u Beogradu, da ne veruje u hašku pravdu i da ne priznaje tu presudu. Može on i da ne bude saglasan sa tim, ali svet to priznaje.

Aleksandar Vučić kaže za sebe da Srbija nikada nije imala predsednika koji se ne plaši da bilo kome u lice kaže šta god pomisli. Naročito kada se obraća svom stadu putem svojih medija u Srbiji. Pred predstavnicima međunarodne zajednice mnogo je snishodljiviji, ali kamere Pinka i telefoni Informera nikako to da zabeleže i obelodane.

Taj najhrabriji predsednik Srbije u istoriji, ako se već ne slaže sa haškom pravdom, nema ni toliko zrno hrabrosti da bude smeliji od Vulina i da izađe i to kaže. Ne, on zaobilazi suštinu, optužujući prethodne vlasti za sve i svja i bez trunke morala prelazi preko tema zbog koje na Srbiju van njenih granica i dalje gledaju kao na treći svet. Tek, nema herca, a Srbi bi rekli i kuraži, da stane pred narod i da kaže da priznaje presude i da je spreman da ide dalje.
Zašto i dalje veličamo ljude koji to ne zaslužuju?

Vučić i ekipa se ponašaju kao deca u osnovnoj školi kada dobiju slabiju ocenu od očekivane. Znate ono – “Pa tako su uradili gotovo svi iz odeljenja…” Šta nas briga što su tamo neki možda gori od nas. Zašto smo mi loši? Zašto mi veličamo ljude koji to ne zaslužuju? To je pitanje, a ne odgovor – drugi su još gori od nas.

Predsednik Srbije se često poziva na Hrvatsku. To mu je omiljena tema. Pojavu murala u Beogradu upoređuje sa imenovanjem ulica u Hrvatskoj po Miletu Budaku, ministru unutrašnjih poslova u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i književniku. I tu ima pravo. Ime ulici može da da samo država, što je Hrvatska i uradila. Budak je proglašen za ratnog zločinca i presuda je bila smrtna kazna. Odakle poriv Hrvatskoj da ulice naziva po njemu, pitanje je za Zagreb.

Bez obzira na njegov književni opus, ratni zločinac je ratni zločinac i – tačka. Ako ti ne priznaješ da je neko iz tvog naroda učinio delo ratnog zločina, odakle ti pravo da prozivaš nekog drugog za tako nešto. Vučić zaboravlja da je polovina tih ulica sa Budakovim imenom preimenovana, dok Ratko Mladić i dalje salutira sa Vračara.
Demokratska država ne štiti murale ratnim zločincima

Neko ko je prelepljivao tablu sa imenom ulice dr Zorana Đinđića nalepnicom na kojoj je pisalo Ratko Mladić nije neko ko može da na pravi način razume svu tragediju svog i naroda u okruženju. Neko ko je sve te godine rata i pakla proveo u radikalskom šinjelu, obećavajući da će ubiti 100 muslimana za jednog Srbina i da će Srbi u delu Hrvatske živeti u “velikoj Srbiji” kada on dođe na vlast nema u sebi kapacitet da u regionu iskreno zagovara mir i prosperitet. Uvek ćete od njega čuti: “A kako mogu ovi drugi?” Nikada neće jasno i glasno reći: “Neće biti murala ratnim zločincima, jer je ovo demokratska i pravna država, koja poštuje međunarodno pravo.”

Zbog svega navedenog, Srbija ni danas nije spremna da trezvene glave razgovara o ratnim zločinima koje je neko u ime srpskog naroda počinio. Ljudi iz devedesetih nemaju taj demokratski i ljudski potencijal da stave tačku na sve te priče. Njihov jedini poriv je onaj za opstankom na vlasti. Druga činjenica je većinska Srbija, koja nikada nije bila građanska. Da kojim slučajem to jeste, Vučić i ekipa bi danonoćno osuđivali Ratka Mladića i priznali genocid u Srebrenici, jer bi na taj način imali podršku birača. Ovako, udri po domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima i za sve krivi ustaše, balije, milogorce i šiptare. Obilato tome pomažu slične politike u regionu, kojih, da budemo iskreni, takođe ima.

Da bismo uspeli da budemo normalni, moramo da stavimo tačku na devedesete. Sve dok to svi zajedno ne budemo uradili, nemamo nikakvu perspektivu.

Izvor: Al Jazeera
autor Nenad Kulačin




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *