 iz Proboja kod Ljubuškog sam brine o 150 koza. Priča o snazi, dostojanstvu i borbi za život.){kind=link}
Dok većina ljudi u osmoj deceniji života traži mir i oslonac u penziji, Zoran (73) iz sela Proboj kod Ljubuškog svaki dan započinje prije svitanja. Bez jedne noge, na štakama s metalnim nastavcima, već osam godina nije imao nijedan dan odmora. Njegova obaveza i snaga su stado od oko 150 koza, o kojima sam brine – bez pomoći, bez izgovora.
„Svaku večer vježbam da bih ujutro ustao u pet. U pet sam već na nogama“, govori Zoran mirno, gotovo kao da opisuje najobičniju rutinu. Kafu, alkohol i gazirana pića ne pije, lijekove uzima minimalno. „Dvadeset godina se nisam prehladio. Cijelu zimu radim mokar kao čep, a ništa me ne boli“, dodaje kroz osmijeh.
Zoran danas živi od oko 250 konvertibilnih maraka socijalne pomoći. Penziju, kaže, nije dobio. Niti mu je priznat invaliditet.
„Dođe papir kući i piše da mi ne priznaju invaliditet. Čovjek nema nogu, a invaliditet ne priznaju“, kaže bez gorčine, više kao činjenicu s kojom je naučio živjeti. Najveći trošak su mu hrana i briga o stadu. „Samo mekinje godišnje odu preko 5.000 maraka, a gdje je sijeno… Zadnju marku dajem njima. Neću da životinje pate“, govori odlučno.
Bez psa, priznaje, ne bi mogao. Vukovi su stalna prijetnja, a na hercegovačkom kršu nema prostora za greške. „Ko ima koze ili ovce – mora imati psa“, kaže. Bilo je i prijava i nesporazuma s ljudima, ali stado je ostalo na okupu. Kako, s jednom nogom, uspijeva okupiti koze i voditi ih po terenu? Odgovor je jednostavan i topao:
„Samo ih pozovem. One idu gdje ja hoću. Navikle su na mene. Ja njih volim, ali mora se znati i red.“
Cijene koza su posljednjih godina značajno porasle. „Danas je koza 350 do 400 maraka, a skotna ide i do 500. Prije je bila upola jeftinija“, objašnjava Zoran. Ipak, ni tržište ni godine ne mijenjaju njegov ritam rada. Zoran živi sam. Dvaput se ženio, a humor mu je, kako kaže, najbolji štit.
„Ako bude, oženit ću se i treći put. Evo prilike – neka se javi koja želi“, govori uz smijeh.
Na kraju, njegova poruka je jednostavna i snažna:
„Sve sam krvavo zaradio. Ne tražim od nikoga ništa. Samo da ljudi prepoznaju dobrotu.“ Priču o Zoranu objavio je Glas Hercegovine – kao podsjetnik da dostojanstvo, rad i upornost ne poznaju prepreke, pa ni one koje se mjere godinama i gubitkom. Pogledajte video ispod teksta.