Prije tačno četrdeset godina, 6. aprila 1986. godine, u Zenici je nestao četverogodišnji dječak Alen Bjelošević. Bio je to sunčan proljetni dan u naselju Bilimišće, dan koji je za porodicu Bjelošević zauvijek prekinuo djetinjstvo, ali ne i nadu.
Alen se tog prijepodneva igrao na obali rijeka Bosna sa starijim bratom Adnanom i još nekoliko djece. Rijeka je bila plitka, a obala nimalo pusta – desetak ribara nalazilo se u neposrednoj blizini, među njima i Alenov otac Tahir sa bratom Šerifom. Sve se dešavalo u krugu od tridesetak metara od porodične kuće.
Oko 12:30 sati Adnan je na kratko ušao u kuću da uzme hljeb. Zadržao se tek nekoliko desetina sekundi. Kada se vratio, Alena više nije bilo. Potraga je započela odmah. Porodica i mještani krenuli su nizvodno prema mostu koji je tada bio u rekonstrukciji. Tamo ih je dočekao prizor koji i danas budi sumnje – jedan od radnika držao je Alenovu novu loptu, za koju je rekao da ju je tek nekoliko trenutaka ranije izvadio iz vode.
Mogućnost da se dječak utopio porodica i stručnjaci su brzo odbacili. Rijeka je bila toliko plitka da ju je dijete moglo pregaziti, a gotovo je nezamislivo da niko od brojnih ribara ne bi primijetio dijete u vodi. Ronioci su danima pretraživali korito Bosne, ali bez ikakvog traga.
Alen je bio izuzetno komunikativan i radoznao dječak. Znao je svoje ime, imena roditelja i adresu. Upravo zato porodica vjeruje da je neko iskoristio kratki trenutak bratovog odsustva, prišao dječaku i odveo ga. Nada da Alen možda i danas živi, možda u inostranstvu i pod drugim imenom, nikada nije ugašena.
Postoji i jedan detalj koji bi mogao biti ključ istine: Alen ima specifičnu resicu desnog uha koja nije u potpunosti srasla i razlikuje se od lijeve za oko jedan centimetar. Njegova sestra Lamija, rođena nakon nestanka, odrasla je uz priče o bratu kojeg nikada nije upoznala. Danas upravo ona nosi teret i snagu ove potrage. „Ti si nestao, ja sam se rodila. Moja želja da te upoznam nikada neće proći“, poručuje.
Godine 2018. urađen je fotorobot mogućeg izgleda Alena danas. Objavljivanje je probudilo nadu – javile su se poruke poput: „Ja ovog čovjeka znam“. Svaka nova informacija istovremeno vraća bol i daje snagu da se ne odustane.
Slučaj Alena Bjeloševića nije samo nerazriješeni policijski dosije. To je otvorena rana jedne porodice i podsjetnik koliko je sigurnost krhka, a roditeljska ljubav uporna. Ako ste osamdesetih godina boravili u Zenici, ako prepoznajete osobu sa fotorobota ili znate nešto što bi moglo pomoći – progovorite. Možda Alen upravo sada gleda ovu priču. Možda ste to baš vi. Podijelite je. Jer u Bilimišću nada nikada nije umrla.