Petorica lovaca iz Ojkovice su prije tačno četvrt vijeka bukvalno otrgli od smrti petogodišnju curicu, a o tom događaju se i dan-danas sa strahopoštovanjem priča po selima oko Nove Varoši.
Marijana Tomić, udata Filipović, ne samo da slavi dva rođendana nego je i dva puta rođena.
Jedan rođendan slavi na onaj dan 1989. kad ju je rodila majka, drugi rođendan slavi na dan kad je, kako kaže, drugi put rođena u zimu 1994, kad je na čudesan način spasena iz smetova iznad rodne Ojkovice i otrgnuta od smrti.
Priča o petogodišnjoj djevojčici nađenoj u smetovim pod skutom mrtve bake Jovanke i danas se, tačno dvije i po decenije kasnije, prepričava po selima oko Nove Varoši.
Sa strahopoštovanjem, sa suzama, ona je u međuvremenu postala mit, epska priča o djevojčici koju je samo Bog spasao i vratio u život.
– Ni sam ne znam što smo tog jutra, snijeg je bio veliki, smetovi na sve strane, strahovita hladnoća, nas petorica lovaca, moj sin Jovan, komšije Rade i Dobrosav, i Jovanov šurak Miroslav Mutavdžić okrenuli tim putem, ka seoskoj crkvini, prema mjestu na kom je u davna vremena bila crkva. Kao da nas je sam Bog tog jutra okrenuo na tu stranu kojom smo rijetko kad išli – priča danas Marjan Rogović iz Ojkovice, svjedok i akter spasavanja.
Kilometar od posljednjih kuća u selu, u smetu, Rade je, nastavlja Marjan, primjetio pramen kose koji je virio iz snijega.
– Oko nas su bili kerovi, počeli su da laju, Rade je viknuo, prosto kriknuo: ”Marjane”, u tom trenutku iz smeta čuo se sasvim tih vapaj, zvuk djeteta. Pritrčali smo, počeli da razgrćemo snijeg, našli smo najprije Jovanku, bila je mrtva, ukočena, smrznuta, a onda smo pod njenim skutom ugledali djetence, djevojčicu, jedva smo je iščupali iz bakinog zagrljaja – priča Marjan.
U djevojčici je, nastavlja priču Marjanov sin Jovan, još jedan od svjedoka i aktera drame iznad Ojkovice, bila tek mrvica života, pitanje trena kad će prestati da diše.
– Podigli smo djevojčicu, prigrlili, sjećam se, rukice su joj bile ukočene od mraza, jedva je disala, bila je iznemogla, nije bilo druge, trčeći smo je donijeli do prvih kuća, do komšija. Kad smo prekoračili prag, djevojčica se ponovo snemogla, pomislili smo da je gubimo. Onda je Gorica, domaćica kuće, počela da joj daje disanje usta na usta, djevojčica se nekako povratila, zvali smo ljekare – priča Jovan.
Tek poslije, spasioci su saznali, Jovanka je prethodne večeri, oko pet uveče krenula iz susednog sela, od svoje sestre ka svojoj kući, za ruku je povela i unuku Marijanu. Šta se poslije desilo, ne zna više niko. Pretpostavljaju da se Jovanka u smetovima, noseći Marijanu, umorila, da je sela da se odmori pa je san prevario, ili, prije će biti, da je u nemogućnosti da nastavi dalje, legla u smet, zagrlila djevojčicu, stavila pod svoj skut i tako zanoćila. Ujutru, pod glavom Marijane našli su opanke djevojčice, kao da su namjerno tako postavljeni da joj glava ne bude u snijegu. Istina je i da je noć koju su baka i djevojčica provjele u snijegu, od pet ili šest uveče do 11 sati sljedećeg dana, kad su ih našli, bila jedna od najhladnijih te zime, da je čitave noći iznad sela besnela mećava.
– Marijanu je te noći Bog spasao, mi smo bili samo izvršioci. Pitanje minuta bilo je kad će djevojčica prestati da diše, kad će se smrznuti, da smo malo zakasnili, ne bismo uspjeli. Pravo čudo je i to što smo tog jutra naišli baš tim putem, da nismo otišli deset ili 20 metara lijevo ili desno, prošli bi, ne bismo ih vidjeli i Marijana bi se smrznula – pričaju Marjan i Jovan.
Izvor: Srbija Danas
