Na prostranoj Pešterska visoravan, među brdima, livadama i starim selima, kriju se brojne priče koje svjedoče o složenoj historiji ovog kraja. Jedna od takvih priča dolazi iz sela Ugao, gdje stariji mještani još pamte vrijeme kada se na ovom području široko govorio albanski jezik i kada su mnogi toponimi nosili upravo albanska imena. Stariji stanovnici sela svjedoče da je nekada gotovo cijeli kraj oko Uglа imao nazive na albanskom jeziku. Brda i planinski vrhovi koji okružuju selo i danas čuvaju ta imena, iako ih mlađe generacije sve rjeđe poznaju.
„Vidite ona brda oko nas – sva imaju albanska imena“, objašnjava jedan od starijih mještana. Među njima su vrhovi poput Maja Preft, što u prevodu znači „oštri vrh“, zatim Maja Topoles, odnosno „vrh topole“, kao i brojni drugi nazivi koje danas pamte uglavnom najstariji stanovnici.
Prema riječima sagovornika, promjene su počele sredinom 20. stoljeća, u vrijeme socijalističke Jugoslavije i vlasti Josip Broz Tito. Tada su, kako navodi, mijenjana imena pojedinih mjesta, a albanski jezik postepeno je nestajao iz svakodnevnog života.
„U to vrijeme nije bilo škole na albanskom jeziku, pa se vremenom taj govor počeo gubiti“, prisjeća se sagovornik, koji i danas zna govoriti albanski, iako ga u selu danas rijetko ko koristi.
U selu se prenosi i zanimljiva legenda o porijeklu jedne porodice iz ovog kraja. Prema toj priči, nekada su u ovaj kraj došla dva brata. Jedan je prihvatio islam, dok drugi to nije želio.
„Onaj koji je primio islam sagradio je džamiju u selu i iskopao bunar na granici imanja. Taj bunar se i danas zove Bunar Pljakin“, kaže sagovornik, dodajući da mnogi mještani vjeruju kako potiču upravo od tog brata.
Prema lokalnim pričama, ta džamija je izuzetno stara, a neki tvrde da je čak starija i od poznate Altun‑alem džamija u Novom Pazaru. Pešterski život nekada je bio obilježen zajedničkim radom i solidarnošću među mještanima. Kosidba, žetva ili šišanje ovaca obavljali su se kroz mobu – zajednički rad više domaćinstava.
„Dolazilo bi po deset, petnaest ili dvadeset kosača. Sve se radilo zajedno. Danas toga više nema, sad su mašine preuzele posao“, govori starac koji danas ima gotovo devedeset godina.
Nekada su i svadbe i porodični skupovi bili drugačiji. Slavlja su se organizovala na otvorenom, u dvorištima i livadama sela, uz okupljanje cijele zajednice.
„Nije isto kad se svadba pravi na selu i kad se pravi u hotelu. Nekad je cijela porodica bila uključena u pripreme, bilo je mnogo više zajedništva“, prisjeća se.
Danas su sela na Pešteri mnogo tiša nego nekada. Mladi odlaze u gradove ili u inostranstvo, a u selima ostaju uglavnom stariji ljudi.
„Mi smo se nekada družili mnogo više nego danas. Danas ima druženja, ali nema ljudi. Omladina je otišla“, kaže sagovornik.
Za svojih skoro devedeset godina života svjedočio je ogromnim promjenama – od vremena kada se sve radilo ručno i kada nije bilo ni prodavnica ni pijaca, do današnjeg doba traktora, mašina i savremenog života. Ipak, Pešterska visoravan i dalje čuva priče o prošlosti – u starim imenima brda, legendama o prvim stanovnicima i sjećanjima ljudi koji su čitav život proveli na ovom surovom, ali ponosnom kraju Sandžaka. Pogledajte tv prilog ispod teksta.