Kozarska Dubica/Kruševac — Amir Rešić, poznatiji kao Nino, bio je jedan od najslušanijih narodnih pjevača devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije. Njegov život, obilježen vrtoglavim usponima i teškim padovima, prerano se završio 18. oktobra 2007. godine u bolnici u Bijeljini. Imao je samo 43 godine kada je izgubio bitku s alkoholizmom, ostavivši za sobom pjesme koje i danas bude emocije — ali i nerazjašnjene porodične odnose i tragiku što mu je razdirala dušu.
Rođen kao Amir Rešić 1964. godine u Bosanskoj Dubici, svoj duhovni i lični identitet mijenjao je dvaput. Sredinom devedesetih, kada je bio na vrhuncu muzičke slave, prešao je u pravoslavlje i promijenio ime u Nikola, navodno zbog supruge pravoslavne vjeroispovijesti. Nakon razvoda 2004. godine, vratio se islamu i ponovo uzeo ime Amir.
Nino je odrastao u Kozarskoj Dubici, a kasnije se preselio u Kruševac. Bio je izuzetno vezan za majku i svog mlađeg brata Dejana, te je često govorio kako je njihova ljubav bila njegova najveća podrška.
Njegov porodični život bio je komplikovan. Imao je troje djece iz različitih veza — Amelu iz vanbračne zajednice, te Sandru i Tamaru iz brakova. Uprkos talentu i harizmi, njegovi poroci, prije svega alkohol, doveli su do udaljavanja od porodice i kćerki, posebno najstarije Sandre Rešić, koja je danas poznata pjevačica.
Sandra je u više navrata govorila o teškom odnosu s ocem:
- “Bio je zavisnik, pio je dvije litre votke dnevno. Nije znao bolje. Ponekad je dolazio kad mu je bilo teško, ali nije nas obezbijedio. Imao je petosoban stan u Beogradu, ali mi nismo imali ključ.”
Njegov posljednji dan protekao je u tišini, uz zvuke narodne muzike i votku:
- “Slušali smo Vidu Pavlović i Vericu Šerifović, ja sam pržila šnicle, ulje je prštalo… To mi je posljednja slika njega”, prisjetila se Sandra.
Iako mu je karijera bila blistava, sa hitovima koji su se pjevali na svim veseljima, privatno je živio u sjenkama razočaranja i unutrašnjih lomova. Drugi brak sa suprugom Sarom, s kojom je dobio Tamaru, donio je kratkotrajan mir, ali ga nije uspio izvući iz spirale samouništenja.
Nakon iznenadne smrti usljed komplikacija izazvanih upalom pankreasa, sahranjen je po islamskim običajima u rodnoj Kozarskoj Dubici, gdje mu je spomenik podigao ujak. Na njemu je urezan mikrofon – simbol života u pjesmi – i mermerna knjiga sa riječima prijatelja Neše:
„Ti najbolji brate, tako ću te zvati, u mom srcu živiš, tu ćeš i ostati…“
Nino Rešić je živio brzo, emotivno i bolno. Bio je čovjek koji je očajnički tražio ljubav i prihvatanje, između dvije vjere, između dvije porodice, između mikrofona i tišine. Njegova pjesma i dalje živi, a život mu ostaje upozorenje koliko slava zna da bude usamljena.