U vremenu u kojem se tridesete često doživljavaju kao tiha granica između snova i stvarnosti, Ema Muratović i Fatmir Brežanin stoje tačno na toj liniji – „ni tamo ni ovdje“. Rođeni 1995. godine u Novom Pazaru, oni pripadaju generaciji koja je naslijedila društvo puno tereta, ali i odgovornost da ga ne prihvati zdravo za gotovo.
Razgovor vođen u parku kod Novopazarske tvrđave nije bio klasičan intervju. Bio je to sudar umjetnosti, bunta, straha i nade. Dvoje mladih ljudi govorilo je o pritiscima, studentskom buntu, odgovornosti koja se prenosi s koljena na koljeno, ali i o ličnim izborima koji se često prave „uzvodno“, protiv struje.
Fatmir Brežanin diplomirao je na Fakultetu umjetnosti u Novom Pazaru, a master studije završio na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Odrastanje između Novog Pazara i Ulcinja, među djedovim knjigama, očevom stolarskom radionicom i majčinom strašću prema čitanju, oblikovalo je njegovu radoznalost i kritičko mišljenje. Iako slikar, priznaje da mu platno često nije dovoljno za sve ono što želi reći – posebno kada su u pitanju društvena i politička pitanja. Tada bira riječ, tekst, rečenicu koju „brusi satima“, jer u jeziku vidi odgovornost i preciznost koju umjetnost mora imati.
Ema Muratović diplomirala je glumu na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Borisa Isakovića, a master studije završila u klasi profesora Leona Lučeva i Ermina Brave. Prije akademije bila je dio dramske trupe „Joj, Evo i Hovi“ i igrala u predstavi „Beton Mahala“. Danas nastupa u pozorištima širom Srbije i članica je ansambla regionalnog pozorišta u Novom Pazaru. Za glumu kaže da je bila njen tihi san, ali da joj je presudno ohrabrenje dao glumac Branislav Trifunović, rekavši joj da je talentovana – rečenica koja joj je promijenila život.
Njihov razgovor dotakao se i straha – onog kolektivnog, duboko usađenog. Ema smatra da strah često nije jedini problem, već i nezainteresovanost i komfor. Ipak, ne želi osuđivati ljude, vjerujući da svako ima svoj trenutak buđenja. Fatmir je, s druge strane, oštriji: uvjeren je da u jednom trenutku postoji moralna dužnost da se nešto kaže i uradi, makar to bilo samo jasno izgovoreno mišljenje, uvijek i pred svakim.
Život umjetnika u Novom Pazaru opisuju kao težak, ali pun kontradikcija. Grad ih ponekad guši, ali im istovremeno daje osjećaj sigurnosti i solidarnosti kakav rijetko gdje postoji. Kafane u kojima svi razgovaraju sa svima, ulice pune karaktera, ljudi koji postaju inspiracija – sve to Novi Pazar čini neiscrpnim izvorom priča, iako sistem rijetko prepoznaje i podržava kulturu.
Na pitanje kako vide Novi Pazar za pet godina, Ema odgovara idealistički: da vrata koja su mladi otvorili ostanu zauvijek otvorena. Da, kad bi bila „neko“, uklonila bi nasilje iz svijeta – od oružja do igračaka i crtanih filmova. Fatmir, realističniji i opterećen sumnjom, boji se riječi „isto“, ali se nada da će se njen optimizam pokazati jačim od njegovog pesimizma. Kada bi mogao poželjeti jednu stvar, kaže, izbrisao bi bore sa lica majki i učinio da ih očevi više vole.
Njihove riječi nisu manifest, ali jesu svjedočanstvo generacije koja odbija šutnju. Generacije koja zna da promjene ne dolaze preko noći, ali i da bez glasa – nema ni budućnosti. Ema Muratović i Fatmir Brežanin možda nisu „neko“ u formalnom smislu moći, ali u svijetu ideja, hrabrosti i odgovornosti – oni to već jesu. Pogledajte ispovijest ispod teksta.