NOVI PAZAR — U vremenu kada su sjećanja na mladost mogla biti maglovita ili pak obojena nostalgijom, Emir Abdullahi, poznati pozitivni kritičar iz Novog Pazara, osvrće se na humorističan način na to kako su tehnološke promjene izmijenile naš odnos prema prošlosti.
Autor Suad K. Zoranić
Na svom Facebook nalogu, Emir je nedavno objavio post koji podsjeća na daleko jednostavnije, a ujedno i komplikovanije vrijeme kada su uspomene bile sačuvane samo u našim glavama ili kroz nekoliko dragocjenih fotografija. “Koliko smo mi stariji hendikepirani sjećanjima na mladost,” piše Emir, naglašavajući kako je privilegija snimanja “klinci” nekada bila rezervisana samo za plemstvo i najbogatije.
Emir sa sjetom ali i duhovitošću opisuje kako je u njegovo vrijeme bilo potrebno pribaviti curu, pisati pisma, i slati slike koje su često bile jedine vizuelne uspomene na prošlost.
“Danas ni sliku nemam u albumu da valja, sve najljepše podijelio, ostala samo iz lične karte,” dodaje on.
U modernom dobu, gdje “se rodi snimak, stoti plaćeni snimak, po godini 365 snimaka od po sat vremena dnevno,” kako kaže Emir, sve je dokumentovano i sačuvano. Nema potrebe za naprezanjem sjećanja, jer “samo kažeš datum i gledaš, memorija ti ne treba da se sjećaš i opterećuješ mozak.”
Uz sve to, Emir ne zaboravlja ni na humorističnu primjedbu na račun promjena koje je vrijeme donijelo i njemu lično:
“Sad kada bi me vidjele, ćelav nikakav, ne da me ne bi prepoznale, po saznanju da sam to ja, uništile bi je.”
Kroz ovaj nostalgični, ali veseli osvrt na prošlost, Emir Abdullahi podsjeća nas kako se tehnologija promijenila, ali i kako humor može biti snažno sredstvo za suočavanje sa tim promjenama, čineći naše uspomene živopisnijim nego ikad.
Fotografija koja prati post je, kako Emir navodi, jedna od rijetkih koja nije završila u koverti ljubavnih pisama, što dodaje poseban šarm cijeloj priči. FB status Emira Abdulahija prenocimo u cjelosti.
Koliko smo mi stariji hendikepirani secanjimaa na mladost, decija doba, secanja na to doba su sva kroz maglu ili upecatljiv dogadjaj vremenom ulepsan, privilegiju snimanja klinaca u nasem vremenu imali su samo plemici, najbogatiji i oni koji su strukom radili sa kamerama, a bila im dohvatna, al opet i to retko, ovo danas, sto se rodi snimak, stoti plac snimak, po godini 365 snimaka od po sat vremena dnevno, svaki dogadjaj SNIMAK, nema da pitas “secas li se kad smo bili mali”, sve na snimku bate, samo kazes datum i gledas, memorija ti ne treba da se secas i opterecujes mozak 🙂
Ja vragolan, kao mladic samo sam lutao, dje nabavi curu, pisi pisma, a u pismu sliku, danas ni sliku nemam u albumu da valja, sve najlepse podelio, ostala samo iz licne karte, da sam mogao i nju bih poslao, ionako se retko i slikalo 🙂
Pa kazu “nekad bilo lepse”, jes moj -ne mogu da napisem STA “LEPSE”, blokirace me 🙂, setis se i pola dodas kako bi ispao mangup ili bolji, pa ko bolje izmisli i doda, taj lepse prosao, eteke “onako, kako se seca” 🙂
P.S.
Slika dole jedna je od retkih koja nije zavrsila u koverti, tj. ljubavnim pismima. 🙂
Sad kada bi me videle, celav nikakav, ne da me ne bi prepoznale, po saznanju da sam to ja, unistile bi je