Autor Suad K Zoranić
Jedna stara crno-bijela fotografija starog Novog Pazara izazvala je talas emocija i nostalgije na društvenim mrežama. Na slici je prikazana Prvomajska ulica iz šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sa svojim skromnim fasadama i starim krovovima, dok blato na ulicama svjedoči o jednostavnom načinu života. U pozadini se ponosno uzdiže minaret Koracke džamije, simbol jednog doba kada je Novi Pazar, kako ističu komentatori, imao pravu “dušu”.
Kroz riječi korisnika poput Nermina Hajrovića i Narcise Hasanović vraćamo se u vrijeme kada su komšije bile više od prijatelja – bile su porodica.
Žal za vremenima kada su mahalska vrata uvijek bila otvorena, a posjete dolazile bez najave, provlači se kroz svaki komentar. Ljudi se sjećaju ne samo mjesta, već i tog dragocjenog osjećaja zajedništva koji ih je povezivao. U prizorima iz prošlosti, evociraju uspomene na pekaru u dvorištu i bunar s hladnom vodom. Omer Hadžitahirović dodaje:
„Koji metar ulijevo bila je pekara. Inače, ulica je bila uređena, što na ovoj fotografiji ne vidimo, zbog izgradnje infrastrukture u to vrijeme.“
Diskusije korisnika poput Nermina Hajrovića, Narcise Hasanović i Zorana Janicijevića unijele su toplinu i duh prošlih vremena. Nermin nostalgično spominje:
„Možda griješiš, Betkova prodavnica nije bila šezdesetih nego sedamdesetih godina. Eto je, do Koracke džamije.“
Narcisa Hasanović odgovara na jedan tada rijedak slučaj. U to vrijeme afere su bile rijetkost, poštenje je bilo na prvom mjestu, ali uvijek se našao poneki slučaj bez kojih mahala tog vremena nije mogla:
„Napravio je manjak i pobjegao za Norvešku. Mislim da je ipak bilo šezdesetih.“
Zoran Janicijević dodaje živopisnu sliku:
„Zamalo su ‘uhvatili’ i pekaru koja je bila na čošku ulice Osmana Đikića. Imala je u dvorištu bunar s hladnom vodom.“
Korisnici ne govore samo o mjestima, već i o osjećaju zajedništva koji se osjetio u svakom kutku grada. Omer Hadžitahirović prisjeća se pekare i tadašnjih infrastrukturnih radova:
„Koji metar ulijevo bila je pekara. Inače, ulica je bila uređena, što na ovoj fotografiji ne vidimo zbog izgradnje infrastrukture u to vrijeme.“
Ali gdje je danas ta duša grada? Novi Pazar se danas ponosi modernim zgradama, asfaltiranim ulicama i urbanim parkovima. Ipak, mnogi se pitaju: „Da li je taj napredak došao po cijenu gubitka zajedništva?“ Salih Nurković precizno locira mjesto na fotografiji:
„Dio Prvomajske ulice između ulica Osmana Đikića i Beogradske, sa Korackom džamijom u prvom planu.“
Danas su mahale tiše, vrata zatvorena, a posjete unaprijed zakazane. Iako Novi Pazar danas možda izgleda ljepše na površini, mnogi se pitaju: Šta smo izgubili u tom procesu? Fotografija starog Novog Pazara podsjeća nas da grad nije samo ulice, fasade i asfalt – grad je zajedništvo, smijeh u mahali i otvorena vrata komšije. To je bio grad gdje su djeca trčala bosa, gdje je šerbe u avliji bilo neizostavno, a priče starih prenosile mudrost.
Možda je vrijeme da se zapitamo: Kako vratiti dušu Novom Pazaru? Možda odgovor leži upravo u ovim starim fotografijama i komentarima koji nas podsjećaju šta znači biti komšija, prijatelj i dio zajednice koja diše istim ritmom. Jer grad čini njegova duša, a ne samo njegova infrastruktura. Čineći male korake prema zajedništvu, možda možemo ponovo oživjeti bar dio topline koja se nekada osjećala u svakom kutku ovog grada.