Novi Pazar – U srcu Novog Pazara, među živopisnim radnjama koje čuvaju duh prošlih vremena, nalazi se radionica u kojoj Hasima Bejtović svakodnevno oživljava tradiciju. Ova skromna, ali neumorna žena već godinama izrađuje autentične sandžačke nošnje – dimije, jeleke, čipkane rukave i tradicionalne dodatke koji svjedoče o kulturnom bogatstvu ovog kraja.
- „Bez ljubavi se ovo ne može raditi. Mogu ja obrtati tkaninu koliko hoću, ali ako ne osjećam ljubav prema tome, džaba mi sve“, govori Hasima s osmijehom dok u rukama drži razrađeni vez.
Nošnje koje izrađuje, kaže, nisu više identične kao nekada, ali osnovne karakteristike su ostale.
- „Dimije su iste, ali su jeleci sada drugačiji. Nekada su se sve faltale ručno, sada se koristi čipka, pune se biserima, pa se to onda šije na mašini. Ipak, duša je ostala u tom radu.“
Hasima nije sama u ovom poslu. Ljubav prema tradiciji prenijela je i na unuku, koja je naslijedila njenu strast za šivenjem i rukotvorinama.
- „Ja sam počela da šijem još kao djevojčica. Moja sestra, koja je, nažalost, preselila, bila je među prvima u Pazaru koja je imala radnju s narodnom nošnjom. Od nje sam učila i nastavila njenim stopama“, kaže Hasima s ponosom.
Ona se sjeća vremena kada su sandžačke nošnje bile svakodnevna odjeća.
- „Starije žene su nosile tumajlije i bluze, dok su mlade nevjeste morale imati više kompleta svečane nošnje – po pet, šest različitih katova. Danas toga ima malo, ali, hvala Allahu, opet se budi interes kod omladine.“
Govoreći o svadbama nekad i sad, Hasima se prisjeća da su se nekada veselja organizovala u dvorištima kuća, pod šatorima, uz defove, pjesmu i benđo.
- „Nema ljepše svadbe od one u kući. Danas je sve u restoranima, sve po narudžbini, a izgubila se toplina.“
Kad je riječ o razlici u nošnjama između bogatih i siromašnih porodica, Hasima ističe:
- „Nije bilo velike razlike. Bez obzira na imovno stanje, svaka mlada je morala imati svoju svečanu nošnju. Ako nije imala, posudila bi je od komšije.“
Zanimljivo je i što su, kako kaže, djevojke često bježale s momcima koje su voljele, uprkos protivljenju roditelja.
- „Ako je voljela, pobjegla bi. Obukla bi se brzo, uvukla se u kola, i gotovo. Ima to neku draž, znate?“
Za Hasimu, sandžačka tradicija nije samo tkanina i vez – to je način života.
- „Mi Sandžaklije volimo ljude. Kod nas nema razlike – ko si, koje si vjere, koje boje kože. Mene zanima kakav si čovjek, ništa više“, poručuje ova žena, čiji životni stav i topli duh osvježavaju dušu jednako kao i nošnje koje izrađuje.
Na kraju, s tugom ali i nadom, Hasima priznaje da se fizički više ne može posvetiti radu kao prije. Ipak, nada se da će jedna od njenih tri kćerke nastaviti porodičnu tradiciju. Pogledjte video prilog ispod teksta.
„Najljepše je kada se tradicija prenosi s koljena na koljeno. To je naše bogatstvo.“