U srcu Sandžaka, gdje se vještine časovničara prenose s koljena na koljeno, iskusni majstori s ljubavlju vraćaju život starim satovima, budilnicima i časovnicima, nekima starijima čak i nekoliko vijekova. U doba masovne proizvodnje i modernih tehnologija, ovaj zanat se suočava sa velikim izazovom – nedostatkom nasljednika.
U Novom Pazaru, priča o časovničarstvu dobiva posebno emotivan ton. Senada Bondžuković iz ovog grada s ljubavlju govori o satu koji je pripadao njenoj sestri, naglašavajući njegovu neprocjenjivu vrijednost. Za nju, sat nije samo mehanizam s kazaljkama, već dio duše i sjećanje koje želi sačuvati.
Starije generacije u Srbiji cijene satove antikvitete, videći u njima ne samo vrijeme već i naslijeđe i uspomene. Nasuprot njima, mlađe generacije preferiraju moderne, brendirane novitete. Ovaj kontrast ukazuje na promjenu vrijednosnih sistema, ali i na opstanak starog zanata zahvaljujući pristojnoj mjesečnoj zaradi.
Majstor časovničar, sajdžija Ćanija Imamović, s ponosom priča o svojoj strasti prema obnavljanju starih satova. Njegova radionica, koja služi i kao antikvarnica, skriva mehanizme starije i od nekoliko vijekova. Svaki sat, za njega, predstavlja izazov i priliku da vrati dio historije u život. Imamović se prisjeća kako je u mladosti proveo noći radeći na složenim mehanizmima, posvećujući se svakom satu s posebnom pažnjom.
Ipak, uprkos njegovoj predanosti, budućnost ovog zanata je neizvjesna. Satovi na popravak stižu iz cijele Srbije, ali radionice poput Imamovićeve su rijetkost. On ističe da mladi ne pokazuju interes za ovaj zanat, čak ni njegov sin, što dovodi do straha da će ovo umjetničko zanimanje izumrijeti.
Sin ne želi da nasledi posao
Satovi za popravku u Novi Pazar stižu iz čitave Srbije. Posla danas ima više nego ikada, jer su zanatske radionice retke i nestaju, a od takve sudbine strahuje i sajdžija Imamović.
’’Ovaj zanat je u mojoj porodici 100 godina, ali mladi ne žele da se bave ovim poslom. Moj sin radije bira da radi nešto drugo nego ovo’’, iskren je Imamović.
Da će zanata i zanatlija nestati strahuju i Novopazarci. Boje se da neće biti majstora koji će popraviti cipele, satove i da će u zaborav otići njihovo umeće.
Stanovnici Novog Pazara, zajedno s cijelom zemljom, strahuju od nestanka zanatlija kao što su časovničari, obućari i drugi tradicionalni zanati. Ovaj trend ne samo da ukazuje na gubitak vještina, već i na nestanak dijela kulturnog identiteta i tradicije koja se prenosila generacijama.
