Mehmed Aliefendić Džumrukčić, poznatiji kao Hulusi, bio je novopazarski kajmakam (namjesnik) 1868. godine i pročelnik vijeća Medžlisa-i idare livra. Kao izuzetan društveni radnik toga doba, službovao je u više mjesta i gradova. Bio je jedan od prvih novinara i urednika. Prezime je dobio po ocu Sarajliji, koji je bio turski carinski službenik (džumrukčija). Hulusija su, kao sposobnog činovnika, postavili za šefa upravne kancelarije Novopazarskog sandžaka od strane bosanskog namjesnika Safvet-paše.
Na kongresu orijentalista 1889. godine u Štokholmu, odlikovao ga je švedski kralj Oskar II, a za izuzetan naučni rad odlikovali su ga i sultan te perzijski šah.
Kako navodi Ahmed Mehmedović u knjizi “Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017.”, Mehmed Hulusi-efendija rođen je u Sarajevu 1849. ili 1851. godine. Njegov otac, Ali-efendija, bio je turski carinski činovnik (džumrukčija), pa se zato Hulusi prezivao Aliefendić-Džumrukčić, ali je općenito bio poznat kao Mehmed Hulusi-efendija ili Mehmed Hulusi-paša.
U Sarajevu je završio mekteb, medresu i idadiju, skraćenu gimnaziju. Njegova prva služba bila je vezana za državnu carinu. Od 1867. godine, Mehmed Hulusi-efendija radio je kao nadzornik carine na Savi, ali je ubrzo bosanski namjesnik Safvet-paša prepoznao njegovu izuzetnu sposobnost i snalažljivost, te ga je uzeo sebi za tajnika. Kasnije je postavljen za šefa upravne kancelarije Novopazarskog sandžaka.
Od 1868. godine, bio je kajmakam Novog Pazara i pročelnik vijeća Medžlisa-i idare liva. Na zahtjev Derviša Ibrahim-paše, 1874. godine prešao je u upravu Hercegovačkog sandžaka. Nakon toga, namjesnik Reuf-paša postavio ga je za šefa svog kabineta i predstojnika vilajetske kancelarije.
Kad je Ahmed Mazhar-paša vodio vojnu protiv Crne Gore 1877. godine, Mehmed Hulusi je u njegovom štabu djelovao kao stručnjak za šifre.
Nakon okupacije Bosne 1878. godine, Mehmed Hulusi-efendija odlučio je preseliti u Tursku, ali su ga dobronamjerni prijatelji od toga odvratili. Brzo se uključio u državnu službu i bio kotarski predstojnik u Travniku i Donjem Vakufu 1883. godine. Iste godine napustio je državnu službu i pridružio se novoustanovljenoj vakufskoj upravi u Sarajevu (Zemaljskom vakufskom povjerenstvu). Najkasnije od 1886. godine, bio je vakufski nadzornik (mufettiš), potom vakufski računski savjetnik (evkaf muhasebedži), te na kraju direktor (evkafi-mudir) od 1902. godine. Bio je nadzornik Prve i Druge muhamedanske ženske škole u Sarajevu. Godine 1897. bio je i gradski zastupnik u Sarajevu.
Mehmed Hulusi-efendija bio je odličan poznavalac istočnih jezika, naročito turskog, a pisao je i na njemačkom jeziku. Kao poznavalac istočnih jezika, učestvovao je 1889. godine na kongresu orijentalista u Štokholmu, gdje ga je odlikovao švedski kralj Oskar II.
Zbog njegovog društvenog i kulturnog angažmana, te zbog njegovog zapaženog novinarskog i uređivačkog rada, sultan ga je 1898. godine imenovao počasnim miri-livom s titulom paše, a 1906. godine, prilikom boravka u Istanbulu, čast mu je povišena na stupanj miri-mirana i rumeli-bejlerbeja, titule koju su imali samo turski ministri.
Kasnije je odlikovan i od strane cara i kralja Franje Josipa I. Mehmed Hulusi-paša bio je jedini Bošnjak sa prebivalištem u Bosni kojeg je odlikovao perzijski šah Muzaferuddin, a kao što smo vidjeli, i švedski kralj Oskar II.
Samo rijetki znaju da je Mehmed Hulusi-efendija, uz Mustafu Refet-efendiju Imamovića i Mehmeda Šakira Kurtćehajića, bio jedan od prvih i najstarijih naših novinara i urednika.
Bio je glavni urednik listova Neretva, Vatan i Rehber. Bio je član uprave Muhamedanske narodne čitaonice (Kiraethane), koja je osnovana na Bendbaši u jesen 1888. godine.
Predsjednik Zemaljskog vakufskog povjerenstva Hulusi Mehmed-efendija preminuo je 31. marta 1907. godine, a njegovo mjesto ostalo je upražnjeno naredne dvije godine. Ukopan je na mezarju Hanbine Carine. Na njegovoj dženazi bilo je mnogo svijeta i “sva sarajevska muslimanska elita”.
Mehmed Džemaluddin-efendija Čaušević posvetio mu je u časopisu Behar nekrolog na turskom jeziku, označivši njegovu smrt “velikim gubitkom za islamsku stvar”. Nije imao potomke, a supruga mu je bila živa do pred Drugi svjetski rat.
Mehmed Hulusi-efendija bio je i vakif. Uvakufio je jednu kuću, održavao neke vakufske objekte i jednu česmu. Jedna ulica u Sarajevu nosi ime po njemu – Hulusina.
Izvor BINKU.rs