-
Autor Suad K Zoranić
Film „Obraz“, koji se pokušava predstaviti kao vjerna ekranizacija djela Zuvdija Hodžić, suočen je s činjenicom koju više nije moguće prikriti: ključni lik na kojem počiva dio narativa – „Abid iz Novog Pazara“ – uopšte ne postoji u pripovijetci „Nur-Doka“. Sve što je vezano za njega u filmu nije interpretacija, nije adaptacija, već gruba i svjesna izmišljotina.
I to izmišljotina sa jasnom metom. Autor filma nije samo „dodao“ lik – dodijelio mu je identitet, porijeklo i ulogu koja nosi najtežu moguću etiketu: zločinac, saradnik fašističkih jedinica, učesnik u nasilju nad civilima. To nije kreativna sloboda. To je direktno umetanje krivice u ime jedne zajednice. Drugim riječima – konstrukcija koja ima cilj, a ne umjetnički razlog.
Ne radi se ovdje o prikazivanju zločina. Zločini se moraju prikazivati, ali istinito. Ovdje je problem što se izmišljeni lik koristi kao alat da se stvarni identitet veže za zločin koji nema uporište u književnom djelu. To je manipulacija najnižeg nivoa – jer ne udara pojedinca, već cijelu zajednicu. A sve je to smješteno u kontekst Drugi svjetski rat.
To dodatno otežava stvar. Jer Drugi svjetski rat nije scenografija za igranje s identitetima. To je period u kojem su stvarni ljudi ubijani, spaljivani i proganjani – i u kojem su Bošnjaci u Sandžaku bili žrtve dokumentovanih zločina. Umjesto da se ta činjenica tretira odgovorno, film bira da izmisli „Pazarca zločinca“ i time stvori lažnu ravnotežu krivice.
To nije slučajnost. To je obrazac. Kada se istorija pojednostavi do te mjere da jedni postaju bezgrešni, a drugi kolektivno krivi – to više nije umjetnost. To je propaganda. Upakovana, producirana i plasirana kao „film“, ali sa jasnim ideološkim efektom.
I onda dolazimo do ključnog problema: tišina. Gdje su reakcije? Gdje su kritičari, historičari, kulturne institucije? Kako je moguće da se bez ikakvog otpora prihvata činjenica da je neko izmislio lik sa imenom, porijeklom i identitetom – i dao mu ulogu zločinca, i to u filmu koji se predstavlja kao istorijski utemeljen?
Ovdje nema prostora za relativizaciju. „Abid iz Novog Pazara“ nije omaška. Nije slučajni dodatak. To je svjesno konstruisan lik sa jasnom funkcijom – da oblikuje percepciju, da prebaci teret, da zamagli istinu. I zato stvari treba nazvati pravim imenom:
-
Ovo nije umjetnička sloboda. Ovo je zloupotreba umjetnosti.
-
Ovo nije interpretacija. Ovo je falsifikovanje narativa.
-
Ovo nije film o prošlosti. Ovo je pokušaj da se prošlost prepiše.
Jer kada izmišljeni lik dobije stvarni identitet i počne da nosi kolektivnu krivicu, tada posljedice nisu filmske – one su društvene. I ostaju. Kao dokaz prilažemo djelove priče Zuvdije Hodžića i sami se uvjerite.
