Očuvanje BOŠNJAČKOG nasljeđa u srcu Novog Pazara: Kuća Familije Ramović i Eminbegović

Autor: Glavni urednik Suad K. Zoranić

NOVI PAZAR – Uzavrelim ulicama Novog Pazara, između modernih građevina koje niču kao gljive poslije kiše, još uvijek se može naći trag prošlosti koji odolijeva zubu vremena. Ulica Rifata Burdžovića, nekada poznata kao Muftijin sokak, skriva jednu takvu priču – priču o kući familije Ramović i Eminbegović, autentičnom orijentalnom biseru koji podsjeća na bogatu historiju i tradiciju ovog kraja.

Posjeta ovoj kući vraća u doba kada su duhovne vrijednosti bile ispred materijalnih, kada je svaka avlija pričala svoju priču, a svaki kamen bio svjedok istorije. Iako modernizacija nezaustavljivo kroči ovim dijelom svijeta, kuća familije Ramović i Eminbegović stoji kao podsjetnik na vremena kada je Novi Pazar bio centar orijentalne arhitekture i kulture.

Za vrijeme posjete dr Haruna Crnovršanina, hadži Sadudin Ramović, domaćin kuće, s ponosom pokazuje „ala turka“ sobu, srce kuće, koja je zadržala originalni izgled i namještaj star preko 130 godina. Ova soba nije samo prostorija; ona je kapsula vremena koja posjetioce vraća u period osmanske vladavine, kada su ovakve sobe bile centri društvenog života.

S druge strane, Elvir Eminbegović, nasljednik druge polovine kuće, dijeli priču o svom pradjedu Emin-begu Karabegoviću, čime osvjetljava genealogiju i historijsku važnost svoje familije u razvoju Novog Pazara. Kuća na Paricama nije samo građevina; ona je živi muzej koji čuva uspomene na prošle generacije i služi kao podsjetnik na kulturno bogatstvo koje je neophodno sačuvati.

O tome ko je i kada napravio ovu kuću na Paricama ispričao je Elvir Eminbegović (1964), koji živi u drugoj polovini iste kuće. Elvir je po zanimanju diplomirani ekonomista i veoma dobar poznavalac historije svoje familije, a i grada Novog Pazara. Prije par godina, on je u emisiji: „Alaturka soba porodice Ramović iz Novog Pazara“, govorio o historijatu ove kuće i svoje porodice Eminbegović koja se ranije prezivala Karabegović. Njegova priča je veoma interesantna, jer se radi o jednoj od najstarijih i najuglednijih familija u Novom Pazaru.

„Ovu kuću je krajem 19. vijeka sagradio moj pradjed Emin-beg Karabegović. Bilo je to oko 1890. godine. Moj najstariji poznati predak bio je Derviš-beg Karabegović, pa njegov sin Islam-beg, a od njega je moj pradjed Emin-beg. Moj pradjed je bio sandžački kadija. Završio je šerijatsko pravo u Istanbulu u vrijeme turskog sultana Abdul-Hamida II.

Emin-beg je, kao kadija radio u Sjenici a živeo u Novom Pazaru. Obzirom da je nosio titulu bega, imao je svoj ogroman begluk ili timar u mjestu Liješak i on je iznosio 50km kvadratnih. Na njemu je radilo 100 pravoslavnih čifčija. Njegovo je bilo i selo Paralovo, a ovdje na Paricama su imali tri svoje kuće.

On je, po šerijatu, imao dvije žene. Prva mu je bila Džemila-hanuma, djevojačko prezime Koškovac. Druga žena se zvala Fatma-hanuma, djevojačko prezime Ljumić, rodom iz Sjenice.

Emin-beg je u braku sa mojom prabijačom Džemile-hanumom imao dva sina: starijeg Burhan-bega i Behaudin-bega- mojeg djeda, a sa Fatma-hanumom je, također, imao dvoje djece: sina Bedri-bega i Kefser-hanumu.

Bedri-bega su 1925. godine, za vrijeme izbornog terora, ubili kraljevi žandari, njih trojica ovdje u Šehovskom sokaku. Bio je oženjen sa Fatimom Slezović i sa njom imao kćer Nadžiju koja se rodila 2 mjeseca nakon ubistva njenog oca.

Kefser-hanuma je bila udata za Hasan-agu Slezovića i sa njim imala sina Adema. Od Adema, koji je živeo u Sarajevu, ostali su: sin Bedrija i kćerka Jasmina.

Kad je Emin-beg Karabegović umro, Džemila i Fatma su se podijelile, svaka je dobila po pola ove kuće. Nakon 3-4 godine Fatma-hanuma se preudala za hafiz Rama (Binjoša) i dovela ga u svoju polovinu kuće. Ona je u braku sa Ramom imala sina Jonuza, koji je bio Sadudinov, Izudinov i Nusretin otac. Jonuz-agina supruga se zvala Ćazima-hanuma.”

NAKON PRVOG POPISA STANOVNIŠTVA U NOVOSTVORENOJ KRALJEVINI SRBA, HRVATA I SLOVENACA (1918), KOJI JE ODRŽAN 31. JANUARA 1921. GODINE, POTOMCI EMIN-BEGA KARABEGOVIĆA UZIMAJU PREZIME EMINBEGOVIĆ, PO NJEMU.

Džemila-hanuma, moja prabijača, se, nakon smrti Emin-bega nije preudavala. Njen stariji sin Burhan-beg, bio je oženjen Slezovkom, ali joj neznam ime. Sa njom nije imao djece. Mlađi sin Behaudin-beg, moj djed, je u braku sa Dudije-hanumom, djevojačko Žura, imao mog oca Aliju i kćerke: Džemilu, udatu Ugljanin, i Azru, udatu Muminović.

Moj otac Alija Eminbegović se oženio sa Hajrijom, djevojačko Međedović, i sa njom dobio mene i ćerke: Ajlanu, udatu Ramusović i Maidu, udatu Škrijelj. Otac mi je radio kao direktor Fabrike ciglane u Novom Pazaru. Ja sam oženjen Gilerom Bajraktarević i sa njom imam tri sina: Emira (1988), Omera (1990) i Emina (2001).

U srcu Novog Pazara, kuća familije Ramović i Eminbegović stoji kao svjedok vremena, podsjećajući nas na važnost očuvanja naše kulturne baštine. Ona je simbol otpora modernizaciji koja briše tragove prošlosti, te pruža nadu da će duh orijentalnog nasljeđa i dalje živjeti u srcima budućih generacija.