Novi Zakon o useljavanju stručnjaka odnosi se na kvalifikovane radnike iz zemalja van EU. Šta će to značiti za sredine poput naše i za sve one koji već godinama privremeno (povremeno) rade u Nemačkoj. Iako nema zvaničnih podataka, riječ je o nekoliko hiljada ljudi godišnje.
Prema pisanju medija, Njemačkoj nedostaje više od million stručnjaka. Ljekari, medicinsko osoblje, inženjeri i informatičari su i ranije olakšano mogli da dolaze na rad u Njemačku. Njemačka Vlada usvojila je Zakon o useljavanju stručnjaka koji će olakšati imigraciju iz zemalja van EU. Zakon je stupio na snagu 1. marta ove godine. Ono što je za nas interesantno je ko se u Njemačkoj, odnosno po spomenutom zakonu, smatra “stručnjakom”. Podrazumevalo se, a kod nas se to i sada podrazumeva, da su to ljudi sa visokom stručnom spremom. Ali, kako sve više nedostaje majstora i zanatlija, sve kvalifikovane osobe, čije je stručno obrazovanje trajalo najmanje dve godine smatraju se “stručnjacima” u svojoj oblasti.
Bitno je, kad je riječ o spomenutom zakonu, da se njihove diploma priznaju u Nemačkoj. Postupak priznavanja diploma završiva se u roku od tri mjeseca poslije predaje potrebnih dokumenata. Proces izdavanja vize za stručnjake trebalo bi da traje najduže mjesec i po. Tako od 1.marta, bilo koji stručnjak iz zemlje van EU koji može da dokaže da ima ugovor o radu i odgovarajuće kvalifikacije može doći u Njemačku.
Ko obezbjedi ugovor o radu ili ima konkretnu ponudu za posao, dobiće dozvolu boravka na četiri godine ili onoliko koliko traje ugovor o radu. Poslije četvorogodišnjeg boravka, stručnjaci se mogu trajno naseliti u Nemačkoj, odnosno stiču pravo na neogračeni boravak. Svi, pak, oni koji žele da potraže posao u Njemačkoj, dobiće vizu na šest mjeseci. Za to vam trebaju pare kako bi ste pokrili troškove života i potrebno je imati znanje jezika.
Ne ulazeći u sve finese koje se odnose na pojedine profesije ili na osobe starije od 45 godina, jer je i to regulisano zakonskim odredbama, treba istaći da se i pored toga što je novi zakon stupio na snagu 1. marta, stari zakon za zemlje tzv. Zapadnog Balkana važi do kraja godine. Po tom zakonu za dolazak u Njemačku nije bila potrebna diploma, niti položen ispit o znanju jezika a mogli su dolaziti i nekvalifikovani radnici.
Koja su zanimanja tražena? Pa, gotovo sva. Mašinovođe, kuhari, zidari, stolari, negovateljice. To su oni kvalifikovani radnici bez kojih ubrzano ostaju mnoge sredine. da ne spominjemo visokoobrazovane stručnjake, prije svega lekare, da ne govorimo o medicinskom osoblju, prije svega medicinskim sestrama koje su spremne da rade na gerontologiji ili na palijativnim odeljenjima. Prema nekim podacima za 20 godna iz Srbije se u Njemačku odselilo preko 200.000 ljudi.
Kako se sve to odražava na sredine koje jedva da su nekako “naskupile” tokom višedecenijskog školovanja stručnjake, ljude sa završenim fakultetima, kvalifikovane radnike, čiji je broj bio neznatan sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vjeka?
A PRIJEPOLJE?
Za Prijepolje nema podataka koliko je ljudi sa ili bez ikakvih stručnih diploma odlazilo i odlazi na rad u Nemačku, odnosno povremeno ili privremeno boravi. Sa tim podacima se uglavnom kuloarski spekuliše, pa se spominje da godišnje taj broj nije manji od 600 ali da je moguće i da je riječ o nekoliko hiljada ljudi. Odlaze konobari, kuhari, vozači, armirači, zidari, tesari, varioci, keramičari, električari, medicinske sestre. O ljekarima treba ispričati posebnu priču jer dok u Prijepolju nemaju posla oni koji su stekli diplomu Medicinskog fakulteta, a neki prihvatraju i da volontiraju da bi barem imali praksu, dotle u Njemačkoj dobijaju veoma brzo pravo na specijalizaciju i usavršavanje i takvih je više primjera.
Odlazak “preko grane” iz ekonomskih ali i drugih razloga(a ti “drugi” razlozi su devedesetih bili i strah od ratnih sukoba) za Prijepolje je postala sumorna priča koja traje već 30 godina. Za to vrijeme “naši u svijetu” koji su preko najrazličitijih “kanala”, uspjevali da se pod teškim uslovima domognu “zapada”, snalazeći se, radeći na crno, teško živeći, ne retko bez adekvatnih “papira”, odvojeni od porodice, bez znanja jezika ili kvalifikacije, postali su “primjeri” uspješnosti. Naravno, za “primjer” je služio “auto sa stranim registracijama, kupljen stan ili kuća u “gradu” ili sagrađena nova kraj stare kućare u selu. Mnoge porodice devedesetih godina su preživele sankcije i bijedu samo zahvaljujući čuvenim “sto maraka” koje su stizale iz inostranstva.
Naravno, poslednjih 20 godina mnogo je drugačije. Za razliku od devedesetih, kada su odlazili “snalažljivi” ili oni koji nisu imali ama baš ništa da izgube jer ništa nisu ni imali, a posebno ne posao ili perspektivu, u novom vijeku odlaze svi koji to mogu, na bilo koji način, ne rijetko obezbjeđujući sebi “potvrde” da imaju posao u Nemačkoj baš kod onih koji su otišli devedesetih godina. Tako se lanac odlazaka ne prekida, traje i sve su “deblje” karike. Gotovo da nema kuće iz koje neko nije otišao ili ne namerava da ode. Mnogi mladi ljudi napuštaju slabo plaćene poslove ( do kojih je teško ovde doći)i odlaze u Nemačku(prije svega) da rade iste ili slične poslove koji su višestruko bolje plaćeni. Više i nije motiv samo “nemanje”posla ili “čekanje na posao”, već je motiv bolji život, nada koje ovde sve manje ima.
Zato se zatvaraju lokali, sve je manje svijeta na ulici, niko ne prolazi, kuće se prazne. Nije rijetko da se čuje u razgovoru deprimirajuće pitanje:”Hoće li ovde iko ostati”?!
Sa prosječnom platom koju malo ko i prima za svoj rad, a koja je manja za trećinu od statističkog prosjeka u državi, sa minimalcem koji ne može da podmiri ni osnovne potrebe, a kamoli omogući zasnivanje porodice onima koji još imaju volje i snage da negde rade u nekoj firmi, a imaju manje od 35 godina, teško je govoriti o ma kakvoj perspektivi. Zagnjureni u doboko blato divljeg kapitalizma koji je otvorilo vrata bolumenti “kontroverznih” biznismena koji su postali “gazde” ili nude po svojim preduzećima slabo plaćene poslove, bez poštovanja prava radnika, bez sindikalne zaštite tih istih radnika, ovi prostori teško mogu da govore o zaustavljanju kolone ljudi koji odlaze da rade, da žive od svog rada, da školuju djecu, da prihvate uređeni sistem u kome postoje pravila kojih se treba pridržavati da bi se osjećao kao građanin.
Minimalac u Nemačkoj iznosi oko 1400 evra. Kod nas je manje od 300 evra. Profesionalni vozači, kažu, zarađuju i po 4000 evra. “Naši” u Nemačkoj uglavnom rade u manjim firmama u oblasti ugostiteljstva i proizvodnji ali i u zdravstvu, metalnoj industriji, građevinarstvu, uslugama čišćenja. Ono što radnicima, barem u početku mnogo znači, jeste što za većinu ovih poslova ne treba dobro znanje jezika. Dosta njih je otišlo bez ikakvog znanja jezika. Mnogo je žena koje godinama odlaze na “tri mjeseca” kako bi čistile stanove. Za taj su posao po satu dobijale 30 evra. Negovateljice po staračkim domovima primale su 1800 evra mjesečno. Većina onih koji su radili ili rade u Nemačkoj ističu kako plate dobijaju na vreme, kako se poštuje radno vrijeme, a prekovremeni rad plaća. Naravno, ima i svakojakih iskustava kad je riječ o radu na “crno” koji je dugo bio vezan za radnike sa prostora “Zapadnog Balkana”.
“Radi se ali se i zaradi”, čuje se često. Ipak, rijetko odlaze kompletne porodice. Teško je obezbjediti stan, posao za supružnika, školovanje djece. Ali sve je više i takih primjera.
Prijepolje je dobra tema za istraživanje. Prije dvadesetak godina, ljeto je donosilo dolazak “naših sa zapada” koji su ispunjavali kafiće, iz prodavnica su nestajali celi rafovi namirnica, apoteke su “pražnjene” jer su kesama kupovani lijekovi za “stare” koji su ostajali u kućama, najčešće po selima. Kako godine prolaze, sve je manje onih koji redovno dolaze, podmladak koji je u “nemačakama” završio školu više ništa ne vezuje za ove prostore, čak ni sjećanja. Tako je i sve manje “naših” koji dolaze da posjete “zavičaj”, da se “prikažu” i “pokažu” svoje “blagostanje”. A nemaju ni kome.
Hoće li iko ostati? Hoće. Popis će pokazati koliko nas ima statistički. Ali smo naučili i da “statistika” ne pokazuje stvarnu sliku. Zato se sve češće i pitamo “da li je istina ono što je stvarno”?!
Izvor List Polimlje
