- Iz Tuzinja do estradnog vrha
Ime Šeki Turković odavno je sinonim za vrhunske narodne pjesme, ali malo ko zna da njegovo pravo ime nije Šeki, već Šućro Turković. Rođen u selu Krnja Jela kod Sjenice, ovaj muzičar je odrastao u teškim uvjetima, često prelazeći kilometre pješice kako bi stigao do škole u Tuzinju. Njegovo djetinjstvo obilježile su porodične promjene, budući da su mu se roditelji razveli dok je bio dijete, a majku je ponovo vidio tek u tinejdžerskim godinama.
- “Nemam ti ja neka sjećanja na baš ono rano detinjstvo. Prvo čega se sjećam je polazak u školu, prije toga slabo… Išlo se pješaka pet kilometara u jednom pravcu i nazad, toga se sjećam, tako je tad bilo. Škola je bila u selu Tuzinje, a moje selo se zove Krnja Jela. E, tu sam završio četiri razreda. Posle smo se preselili u Novi Pazar, kad je otac kupio kuću, čini mi se da je to bila 1973. godina. Sjećam se da je bila hladna zima, ložili smo šporet na drva, tog pucketanja vatre se sijećam…”-kaže Šeki Turković za Kurir.
- Moji roditelji su se razveli kad sam imao četiri godine. Majka se preudala u drugo selo, a otac ponovo oženio. Život… Dvije sestre i ja, jedna je starija, a druga mlađa. Odrasli smo s maćehom Hajrušom, ali svi su je znali kao Garu. A ja sam prvi put majku praktično video kad sam imao 14 godina. Otišao sam bio da pjevam na nekom veselju, kuća do nje. Kad sam je vidio, nisam imao osjećaj da je to moja majka. Naravno, kasnije sam non-stop išao kod nje, ali ta ljubav je, kako bih ti rekao… Ta ljubav je nekako bila izblijedela…
Živijeli smo nas troje djece i maćeha u porodičnoj kući. Otac Ćazim je dolazio vikendom. On je više vremena provodio u Novom Pazaru nego što je bio u kući. Bio je palilac mina, radio je u ondašnjoj Sekciji za puteve, tako se to zvalo. Postavljao je mine u stene, palio ih, rušio kamenje, takav mu je bio posao; specijalista za paljenje mina kojima su razbijane te stene, pravili se putevi, tako te stvari…
- Nema više rodne kuće
- Moja rodna kuća je srušena, davno, a na tom placu su izgrađene dvije nove kuće. Niko tu ne živi, a velike su. Moj brat je želio da pravi dvije kuće na imanju koje nam je ostavio otac. Sve je on to lijepo uredio, sve lijepo izgleda, a da ti kažem – u selu danas, da prebrojiš, nema ni dva domaćinstva. Sve je to otišlo. Kuće stoje prazne, nameštene su, ali nema ko da ode tamo.
- Novi Pazar: Prvi koraci u velikom gradu
Godine 1973. seli se s porodicom u Novi Pazar, u periodu kada se ovaj grad brzo razvijao i privlačio stanovništvo iz okolnih sela. Ulica je bila mjesto druženja, korzo je vrvio od mladih, a Šeki je, kao dječak sa sela, morao brzo da se prilagodi novom okruženju. Ipak, kako sam priznaje, želio je da se što prije osamostali.
Nedugo nakon završetka osnovne škole, odlučuje da okuša sreću u Beogradu. Zapošljava se u građevinskoj firmi “Hidrotehnika”, gdje kopanjem kanala i miješanjem maltera zarađuje svoj prvi novac. Međutim, sudbina je imala drugačije planove za njega. Jedne večeri u kafani kod Cvetkove pijace, uz nagovor prijatelja, uzima mikrofon u ruke i pjeva nekoliko pjesama. To je bio trenutak koji mu je promijenio život.
Nakon što je položio audiciju u udruženju “Melos”, počinje profesionalno da pjeva u kafanama. Prve pjesme snima 1981. godine, a prava slava dolazi krajem osamdesetih, kada objavljuje album “Čovjek sa srca dva”. Pjesme poput “Pogledaj me jednom nježno” i “Dok sam te volio” obilježile su generacije i lansirale ga u vrh jugoslovenske estrade. Njegova popularnost u to vrijeme bila je tolika da je prodavao stotine hiljada ploča, rame uz rame s najvećim imenima narodne muzike.
- Moja Alma
- “Suprugu Eminu sam upoznao u kafani, a gdje drugde. Kaže ona da se ja njoj sviđam. Ona ima stan na Dušanovcu, a ja podstanar u nekoj rupi. Moramo da nađemo neki kompromis. Oženim se ja, ali bio sam nemirnog duha. Kao i svaki normalni muškarac, nemoj sad da mi kažeš da to nije tako. Dobili smo ćerku Almu 1982. Tatina mezimica, sve je u životu imala, ma sve. Završila je Višu poslovnu, ja sam je terao medicinu, ali nije htjela ni da čuje. Živi u Njemačkoj. Podarila mi je dvoje unučadi, Admina i Selmu.”-kaže Šeki.
Usred ratnih devedesetih, mnogi pjevači s imenom koje je asociralo na bošnjačku pripadnost nisu bili rado viđeni na muzičkim scenama Srbije. Šeki je bio jedan od njih. U Srbiji je mogao da pjeva samo po svadbama, dok su mu nastupi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili gotovo nemogući. Ipak, zahvaljujući supruzi, nije odustao od muzike. Pronalazi novi izvor prihoda nastupima na romskim svadbama u Italiji, gdje je, iako iscrpljujuće, uspio da zaradi dovoljno novca za stan u Beogradu.
Početkom 2000-ih odlazi u Ameriku, gdje živi i radi deset godina. Pored pjevanja, bavi se i transportom robe i lijekova, ali na kraju odlučuje da se vrati u Srbiju.
Uprkos moždanom udaru koji ga je pogodio u Americi, Šeki se nikada nije u potpunosti povukao sa scene. Nastavio je da nastupa i snima nove pjesme, a penzionerske dane provodi sa suprugom i unucima. Danas, kada se osvrne na svoj život, kaže da nema za čim da žali.
Iako je najveći dio karijere proveo u Beogradu i inostranstvu, Šeki Turković nikada nije zaboravio svoje sandžačke korijene. Njegov glas i pjesme ostaju dio muzičke baštine ovog regiona, a njegova priča služi kao inspiracija mnogima koji kreću putem snova, ma koliko trnovit on bio.
Cijeli intervju pogledajte na Kuriru