Od lopova do generala – OMER PAŠA LATAS – Srbin iz Like

422

Narednik austrijske vojske, turski serasker i kasnije musir, karijeru je počeo kao učitelj crtanja budućeg sultana: turska je vojska pod njegovom komandom učinila mnoga zla i zločinstva.

 

Od lopova do generala

Mihailo Mića Latas, Srbin iz Like, (rođen 1806. g., Janja Gora, opstina Plaski – umro 1871. g., Carigrad), kao dijete oficira učio je kadetsku skolu u Gospicu i stupio u vojsku kao kadet-narednik. Pobjegao je u Bosnu 1827. g. radi krađe novca (“pronevjere”) i u Banjaluci primio islam. Dospio je u Carigrad i bio učitelj crtanja prestolonasljednika Abduli Medzidu. Postao je pukovnik 1838. g., potom paša – kad je Medžid stupio na prijestolje 1839. godine. Kao vrlo mlad je imenovan za maršala (musira). Latas je karijeru u Turskoj vojsci zavrsio kao musir – najviši čin, marsalski, u osmanlijskoj armiji. Ugušio je pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Godine 1848/9. godine je okupirao dunavske kneževine. Na našim prostorima ostao je upamćen po tome što je slomio ustanak bosanskog begovata na čelu sa gradačačkim kapetanom, Huseinbegom Gradaščevićem. 1850/1. je dao smaknuti preko 2500 najuglednijih aga i begova u Bosni i Hercegovini, neke je zatvorio, a njih oko 400 – poslao okovane u Carigrad. Godine 1853. uništio bi i Crnu Goru da to nisu spriječile Austrija i Rusija. U Krimskom ratu 1853. bio je zapovjednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovođa). Potom je sudjelovao, sa engleskim i francuskim saveznicima, u opsadi utvrde Sevastopolja, u borbama na Kavkazu; gušio ustanke u Mesopotamiji. Godine 1861, bi na pomolu rat sa Crnom Gorom. Ponovo prijeti uništavanje Crnoj Gori, ali to sprječavaju velike sile. Njegoš je u Italiji, aprila 1851. bio zabrinut, uviđajuci opasnost po Crnu Goru koja prijeti od Omer pasine sile. Sve brige je iste 1851. godine prekinula smrt vladike Petra Petrovica Njegoša. Omer-paša Latas je gušio i grčki ustanak na Kritu 1867. i pošto nije do kraja, zbog rđave turske flote i snabdijevanja, mogao da sprovede blokadu ostrva, povukao se zahvaljujuci svojoj snalažljivosti 1868. godine.

Omer-paša Latas, za života služeci vjerno službu svojim sultanima, Turskoj državi i Osmanskom Carstvu, umire 1871. godine.

Ovako Vladimir Ćorović opisuje njegov dolazak: “U Bosnu bi upućen smjeli i nepomirljivi poturčenjak Omer paša Latas… Uz pašu je išlo oko 9000 vojnika redovne vojske, većinom Anadolaca, potpuno odanih sultanu. Bosanci se, poslije malo kolijebanja, odlučiše na otpor. U Krajini, u dolini Bosne i u Hercegovini dođe do borbi….Tako je, istom tad, 1851., dosao pun slom bosanskog begovata …”Omer-paša Latas je poslat u Bosnu da ‘sredi prilike’ u zemlji i omogući provođenje sultanovih reformi kojima se protivila većina aga i begova. Kolika je ovlašćenja Omer-paša Latas imao od sultana, pokazuje primjer na Hercegovini i ‘smaknuću’ samog vezira Ali-bega Rizvanbegovica. Taj poznati pohod Omer-paše Latasa na Bosnu će ostaviti tako velike ožiljke da se Bosna i Hercegovina neće oporaviti za duga vremena.

Od 1862. godine počinje protjeravanje muslimaskog stanovništva iz Srbije koje će se završiti do 24.4.1867. godine sa odlaskom Ali Riza-paše iz Beograda i posljednjih odreda osmanske vojske. Još za vremena Omer-paše Latasa u Bosnu dolazi za valiju Šerif Osman-paša (1860-1869), koji je do tada služio u Beogradskoj tvrđavi. On je stalno pokušavao da izmiri bosanski begovat sa sultanovom vlašću, ali mu nije uspjelo. Posebno je znao šta se Bosni sprema, prateći situaciju i razvoj srpskog pokreta ukoliko muslimani ostanu nezainteresovani i povučeni. Za vrijeme svog stolovanja u Sarajevu udareni su temelji (1863) novoj pravoslavnoj crkvi, otvorena je banjalučka bogoslovija (1866), dovršena stara mostarska crkva (1863), ukinut je harač (1855); osnovana duhovna skola u Zitomisljicu (1867), kao i pravljenje puta Brod-Sarajevo. Omer-paša Latas i Osman-paša će svojim djelovanjem u Bosni da pripreme i omoguće lakši dolazak Austro-Ugarske na naše prostore kojima ništa i niko više nije stajao na putu koji su upravo bili uradili na pravcu Brod-Sarajevo. Tim putem ce marširati okupatorske snage austrougarske vojske ne sačekavši ni da valjano prvi okupator napusti Bosnu i Hercegovinu i Sandžak. Bosna i Bošnjaci su prepusteni sami sebi na milost i nemilost turskoj vojsci koja je u tom pohodu načinila velikog zla kuda je god prošla. Susjedne zemlje su uzivale u svojoj dvoličnosti i u tim odsutnim momentima ne pomišljajući da pomognu zemlji koja se borila za svoju samostalnost. Bosna je branila zemlju i hitala u pomoc, od Kosovske bitke naovamo, suprotstavljala se Osmanskoj vlasti jer je platila najkrvaviji danak od svih zauzetih zemalja Balkana.

Bošnjaci su učestvovali u čestim ustancima širom cijele Bosne i Hercegovine (uključujući i hercegovačke ustanke), do otpora austrougarskoj vojsci, na taj nacin štiteći sebe i druge. Ali, pomoći nije bilo. Sudbina Bosne i Hercegovine je rješavana uvijek od njoj stranih, velikih i mračnih sila, njom su vladali pretežno stranci, tako da od njih nisu imali priliku sami da vladaju i odlučuju o svom imanju i životu. Slika se nije, kroz zadnja stoljeća nista bitnije izmjenila, jedino sto je Bošnjaka sve manje, ostaju bez zemlje, a Bosna i Hercegovina, njihova jedina zivotna sredina, je sve manja.

 

Ali-paša, sin i reformator Hercegovine
Prije 166 godina na putu od Jajca za Banju Luku desila se tragedija – ubijen je sin i junak Hercegovine Ali-paša Rizvanbegović (Stočević). No, službena verzija govori da je hercegovački vezir stradao od slučajno opaljene puške. Mnogi su i tada posumnjali u autentičnost tog izvještaja. Pretpostavlja se da je stražar koji je čuvao Ali-pašu u šatoru u Dobrunu, po naređenju Omer-paše Latasa, izvršio njegovo ubistvo, tog kobnog 20. marta 1851. godine. Tragedija Ali-paše Rizvanbegovića je nepovoljno odjeknula u cijeloj zemlji, čak i kod ljudi koji ga nisu voljeli. Njegovom pogibijom bio je izrevoltiran i njegov pobratim, vladika Petar II. Možda je nestao sa horizonta političke pozornice, ali markantni Ali-paša Stočević nije nikada zaboravljen. I danas je prisutno, osobito kod Hercegovaca živo sjećanje na njegovo postojanje.

 

Biografija Ali-paše Stočevića
Ali-aga, kasnije poznat kao Ali–paša Rizvanbegović Stočević rođen je u Stocu oko 1783. godine. Sin je Zulfikar-kapetana Stolačkog i Malikhane. Nakon očeve djelidbe kapetanije, tadašnji mladić Ali-aga odlazi u svijet. Vraća se kući, nakon smrti oca. Upravljao je Stolačkom kapetanijom od 1813. do 1833. godine.

On je kao pojedinac, zajedno sa svojim istomišljenicima, bio protivnik pokreta Huseina-kapetana Gradaščevića. Nije tačno da je Hercegovina bila protiv tog pokreta. Civilni organi su bili uz pokret. Potvrda za to se nalazi u ilamima kadija Stoca, Mostara, Ljubuškog, Nevesinja, Cernice, Onogošta, kao i svih ostalih administrativnih centara u Bosni. Protiv pokreta su bili pojedinci začetnici nekadašnjeg sistema, tzv. derebejlik banditizma. Borba Ali-age Rizvanbegovića trajala je gotovo 20 godina, prvo u svojoj porodici za vlast u Stocu, a onda je to proširio na druga područja: Počitelj, Mostar, Ljubuški, Gacko, Nevesinje, Nikšić, pa i Trebinje. Dakle, za skoro cijelu Hercegovinu. Zaveo je i Smail-agu Čengića, Redžepašiće u Nevesinju. Bio je toga svjestan i odmjereni Gradaščević. Kada naređuje napad na Ali-agu Rizvanbegovića, naglašava da je krivac što je lažima zaveo dio poštenoga naroda, vodeći ga u nesreću i da je dužnost svih da se to spriječi, da je to on uradio za svoj interes, a ne za interes zemlje i naroda. Za zasluge koje je pokazao u borbi protiv Gradaščevića, Porta odstupa od uobičajnog pravila i imenuje ga 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. gotovo samostalno, kao “mali car”, upravlja Hercegovinom.

 

Hercegovački mutesafirluk
Poslije sloma pobune Huseina-kapetana Gradaščevića, Bosanski pašaluk se prividno vratio mirnom toku života, mada se nije pomirio sa teritorijalnom umanjenošću zbog gubitka hercegovačkog mutesafirluka. Ali-paša, nakon što je postao upravnik (mutesafir) hercegovačkog sandžaka, dodaje u svoju titulu i naziv Galib (pobjednik), tako da se punim imenom zove: Galib-Ali-paša Rizvanbegović. Narod ga je prozvao Stočević (po Stocu). Od 36 bosanskih kadiluka, Hercegovini je pripalo njih 12. Hercegovina je u vrijeme vezirovanja Galib-Alija imala približno isto teritorijalno prostranstvo kao u vrijeme njenog osnivača, herceg Stjepana Vukčića. Ona je za Ali-pašine uprave obuhvatala 15 srezova: Duvno, Ljubuški, Konjic, Mostar, Blagaj, Počitelj, Stolac, Trebinje s Ljubinjem, Nevesinje, Gacko, Nikšić, Foču, Čajniče sa Goraždem, Pljevlje sa Kolašinom i Prijepolje. Bilo je to i vrijeme “sultanovih reformi”, koje nisu zaobišle ni Bosanski pašaluk, a ni hercegovački mutesafirluk. Naime, 1832. i 1833. godina je poznata po reformnoj politici u BiH kojoj je cilj bilo provođenje regrutacije rezervne vojske askeri-redifei muhamedije. Nakon održane konferencije bosanskog i hercegovačkog plemstva u Mostaru, Davud-paša i Ali-paša izdali su 28. decembra 1834. godine bujruldiju narodu BiH u vezi sa novim mjerama: “da je sultan uveo novu vojsku sa zadatkom da čuva islamski narod i da takvu vojsku treba uspostaviti u BiH; carskoj naredbi koja se tiče ove stvari treba se pokoravati, jer i vjera to nalaže; ko se ovom usprotivi, biće kažnjen na onom svijetu od neprijatelja koji sa svih strana opkoljavaju BiH”. Inače ta 1834. godina je poznato po ukidanju timarskog sistema i gubljenju nekadašnjeg značaja spahija u vojnoj organizaciji carstva.

 

Ali-paša Stočević kao reformator
Hercegovački mutesafir je od samog početka bio nepovjerljiv prema mostarskoj sredini. Svoje povjerenje je uglavnom dao Stočanima. U početku vezirovanja okružuju ga njegovi najpouzdaniji saradnici: Smail-aga Čengić, carski kapidži-baša i muselim gatačko-pivski, Hasan-beg Resulbegović, muselim trebinjsko-ljubinski i Baš-aga Redžepašić, muselim nevesinjski. Riječi koje je prilikom govora 11. maja 1833. godine upotrijebio obraćajući se okupljenom narodu: “svakome ću suditi po čistoj pravednosti”, ubrzo je i sam Ali-paša Stočević zaboravio. Od Ali-paše će se kasnije otuđiti i Smail-aga Čengić i Hasan-beg Resulbegović. U Hercegovini nisu reforme sprovedene po zamisli vlasti carstva, nego u duhu i stilu svog mutesafira. Ali-paša je svojom strogošću zahtijevao pokornost i rad od Hercegovaca. Njegova poznata krilatica “ili pušku pucaj ili čekić kucaj” sprovođena je dosljedno. U vrijeme njegove uprave u Hercegovini su uvedene nove poljoprivredne kulture: riža, dud, masline, vinova loza. Poznato je da je doveo sa sobom stručnjaka Mustafa-agu Pirindžiju i da je na imanju Veljaci kod Ljubuškog počeo uzgajati rižu. Tome su se suprostavili stanovnici Ljubuškog 1834. godine, međutim Ali-paša ih je na silu natjerao na sadnju. Vrijeme je pokazalo da je njegova odluka bila ispravna, jer hercegovačka riža će postati brend koji će kvalitetom potisnuti dotadašnju uvoznu.

Ali-paša Rizvanbegović je iz Hercegovine izvozio oko 150 tovara riže i ubrzo je potisnuo talijansku. Isušio je i Trebižatska polja, naselio ga kolonistima, kultivisao zemljište. Uvećao je proizvodnju krompira, kukuruza i duhana. Oformio je velike maslinike na imanjima na Buni, okolini Stoca i vinograde u okolini Mostara. U Hercegovinu je uvezao svilenu bubu, kazazima je namještao obradu i proizvodnju svile. Iz Azije je uvezao najljepše vrste jasmina, u stočarstvo je uveo niz novih pasmina. Zabranio je neplansko iskorištavanje šuma, a sam je, kao primjer drugima, lično predvodio akcije pošumljavanja goleti i pustara. Izgradio je i prvu pilanu u Blagaju na Buni, koja je počela raditi 1848. godine. Počeo je izgradnju puteva. Jako je dobro znao da je prosvjeta riznica i snaga znanja. Podigao je veliki broj mejtefa i škola. Sagradio je čitav niz sakralnih, kulturno-prosvjetnih, javnih, privrednih i stambenih zgrada. U Mostaru je izgradio džamiju bez munare (mesdžid) i turbe šejh Juje na Luci, uz nju tekiju sa bibliotekom i musafirhanom. U Stocu i Buni također je sagradio džamije.

 

Politički testament Ali-paše
Njegovo odbijanje, zatim izjave i doslovno nesprovođenje reformi izazivalo je i sultanovog seraskera Omer-pašu Latasa. A on je Ali-pašu Stočevića vrebao i čekao. Na kraju ga je vezirov autoritet u Hercegovini i ponizio. Narodna priča govori da je Omer-paša Latas na prevaru uhvatio Ali-pašu, da je naredio da ga posjednu na magarca, tako da je licem morao gledati tovaru u rep i da ga je takvog vodao za osvetu po Bosni i Hercegovini. Historičari posljednji put spominju putovanje Ali-paše Rizvanbegovića za Krajinu, koje je bilo teško i naporno, jer je i zima te 1851. godine bila odviše jaka. Kroz livanjska polja jedva se moglo i kretati od snježnih smetova. Po zauzeću Jajca, Omer-paša naređuje da se u zatvor jajačke tvrđave pritvore i Ali-paša, i sin mu Hafiz-paša. Zna se da su Arbanasi pomogli Omer-paši Latasu u gušenju otpora Krajišnika i njihovog buntovnog hercegovačkog saveznika. Sama nekadašnja izjava Ali-pašina da se “Bosnom ne može upravljati bez Bošnjaka” je postala politički testament, tj. kreator njegove sudbine. Na kraju se u blizini Banje Luke, u Dobrunu 20. marta 1851. godine i završilo tragikomično putovanje hercegovačkog uglednog vezira. Sahranjen je te iste godine kod Ferhadije džamije, gdje je nad njegovim grobom sagrađeno i turbe za posebne zasluge. Ferhadija je bila razrušena, srećom je opet obnovljena. Turbe Ali-paše Rizvanbegovića u Banjoj Luci još nije, a to hercegovački vezir zaslužuje – to mu barem bosanskohercegovačko stanovništvo duguje. Ali-paša Rizvanbegović je postigao značajne uspjehe u privrednom i trgovačkom pogledu i njemu je Hercegovina zahvalna za svoj tadašnji napredak i procvat. Neki su ga mrzili, drugi voljeli. U svakom slučaju izazivao je strahopoštovanje. Bio je i ostao sin i reformator Hercegovine, piše namaste.site