Djeca iz disfunkcionalnih porodica moraju da poriču osjećanja tuge, straha i bijesa da bi preživjela. Potisnuta i nerazjašnjena osjećanja na kraju uvjek isplivaju, nerijetko se manifestujući tokom odraslog doba.
Svađa, neizvjesnost, nepouzdanost i haos obično rastu, što često dovodi do iskrivljenog ponašanja i poteškoća u pravilnoj brizi o sebi, drugima i svojim osjećanjima kasnije u životu.
Ipak, postoje ljudi koji prkose svim statistikama. To potvrđuje životna priča Milomira Jocovića iz Novog Sada.
Mnoge će rastužiti i motivisati, a neke i postidjeti. Djetinjstvo je proveo u hraniteljskim porodicama i domovima. Suočavao se sa situacijama zbog kojih je bio primoran da prerano odraste. Kasnije je – svojm radom, trudom i upornošću svojoj djeci uspio da obezbjedi ono o čemu je i sam maštao.
Milomir Jocović, zvani Bongo, rođen je 1979. godine u Rumi. Prvih sedam godina odrastao je u Maloj Remeti, u disfunkcionalnoj porodici, gdje su oba roditelja prečesto konzumirala alkohol. Zbog toga su ga socijalni radnici premještali iz jedne hraniteljske porodice u drugu, ali niko od tih ljudi prema malom dječaku nije se ponašao kako treba.
Život u Dječjem selu
Na kraju je završio u Dječjem selu, a nakon punoletstva otisnuo se u život bez igde ikoga i ičega. Ipak, zahvaljujući sopstvenom trudu i ljudskim vrijednostima, uspio je da vodi lijep i pristojan život i svakodnevno ostavlja svjetle tragove iza sebe.
Milomir je u detinjstvu zaista doživeo razne muke. Kao osmogodišnjak, dešavalo se da iz hraniteljske porodice iz Iriga pobegne i peške dođe kod svojih roditelja, zbog čega bi dobijao batina od oca.
– Od nekih momaka sam čuo za Dečje selo i poželeo da odem tamo. Jednog dana sam se uputio peške preko Fruške gore za Novi Sad. Neki ljudi su mi stali i prevezli me, jer sam slagao da idem kući. Obreo sam se u nepoznatom gradu i uputio se u Kamenicu. Dok sam prelazio preko mosta, od Dunava sam mislio da je more – opisuje Milomir svoje putešestvije.
Foto: Aleksandar Jovanović
U Dečje selo je smešten 1989. godine. Uspomene koje ga vežu za to mesto su raznolike. Dopadalo mu se da se igra sa decom, ali danas smatra da su, pored divnih osoba, tamo radili i neki ljudi koji to nisu zaslužili, te da nije bilo baš sve onako kako se u javnosti predstavljalo.
Nagledao se raznih događaja i sudbina dece sa kojom je odrastao, ali sam nikada nije krenuo stranputicom, niti imao problema sa zakonom. Kako kaže, uvek se klonio alkoholisanih ljudi i narkomana i vešto je uspevao da izbegne takva društva, piše Svetlana Bogićević za portal „Moj Novi Sad“.
Spavao na klupi, čistio štale
Po izlasku iz ove ustanove, otišao je u Beograd, trbuhom za kruhom. Budući da je završio kurs za pekara, zaposlio se u pekari. Snalazio se kako je znao i umeo, pa se dešavalo da prespava i na klupi u parku ili u napuštenom automobilu, dok nije zaradio dovoljno da plati sebi sobicu. Kao dodatni posao, čistio je štale na hipodromu, a posle tri godine se vratio u Novi Sad.
– Volim Novi Sad, prirastao mi je srcu i za mene je to najlepši grad na svijetu. Ne bih mogao da živim na drugom mjestu, to je moja kuća i ovdje se osjećam slobodno. Nastavio sam da radim po pekarama, zaljubio sam se, oženio, dobio sina Vuka, pa i razveo, a ja sam dobio starateljstvo nad detetom. Kod mog prijatelja Ćazima u pekari sam radio šest godina i pokazao se kao dobar radnik.
Jednom mi je rekord bio 28 sati neprekidnog rada, ali on me nije terao na to. Bio sam tu uvek kada se desi nešto nepredviđeno, da nikad nema manjka u vitrini. On je to izuzetno cenio i nešto kasnije mi pomogao da otvorim sopstvenu pekaru, na čemu sam mu izuzetno zahvalan – iskren je Jocović.
Foto: Aleksandar Jovanović
Pomaže dobrim i vrijednim ljudima
Ćazim mu je kao kamatu ostavio samo to da i on jednog dana pomogne nekome, kao što je on njemu, a Milomir to nije zaboravio. Stoga se, otkako je 2016. godine otvorio svoju pekaru „Vuk 021“ i razvio posao, trudi da bude izuzetno korektan prema svojim zaposlenima, a organizovao je i mnoge lijepe i humane akcije.
– Pamtim Ćazimove riječi da treba pomoći onome ko je vrijedan i dobar, te sam dvojici svojih pekara pomogao da kupe automobile, a trećeg sam slao na more. Dešavalo se i da sam ono što ostane poslepodne davao ljudima besplatno, a kada roditelj uđe u pekaru sa djetetom, mališan uvek gratis dobije nešto slatko, kroasan, kolač, čokoladno mlijeko – navodi vrijedni Novosađanin.
Ova pekara u Temerinskoj ulici je uvek vrlo posjećena, a kupci izuzetno zadovoljni. Posebno su poznati po ukusnom domaćem hlebu koji se mjesi po staroj recepturi, bez ikakvih aditiva. Pored toga, u asortimanu je i hrono hleb sa četiri vrste brašna, raženi hleb na metar, razna peciva, sendviči, pice, mantije, torte i kolači… Sve je uvijek svježe, jer se peče tokom cijelog dana.
Foto: Milomir Jocović/Privatna arhiva
Svog rođenog brata Milomir je zaposlio u svojoj pekari, a oca posjećuje u staračkom domu. Živi od svog rada, a sve na svijetu mu je njegova nova porodica, supruga Danijela, kojoj je neizmerno zahvalan na podršci koju mu pruža i njihova tri sina, Vuk, Lazar i Vasilije, za koje mu je najveća želja da ih izvede na pravi put.
Za pomenuti portal Milomir je podijelio i svoju pjesmu inspirisanu životom i dešavanjima u domu u kojem je stanovao.
Bongova pesma
„Sjedimo na stepeniku ispod stare zgrade i čekamo da nam s neba nešto lijepo padne.
Hoćemo da krenemo, a ne znamo gdje, nemamo ništa, a želimo sve.
Jedni od drugih hranu krali mi smo, jer dovoljno nikad dobijali nismo.
Nadležne smo, naravno, na dobroj nozi viđali, jer su od donatora dobro zarađivali.
Istek’o nam rok, na ulicu nas šalje, u glavi nam blok kako ići dalje.
Svako nasvoju stranu, šta je život nismo znali,
neko je uzeo zanat, neko marihuanu, neki su opstali, a neki su pali.
Hej, dome, stari dome, u tebi se mnogi slome,
i mnogi su tu odrasli, al’ nisu se baš svi spasli.“
Izvor: mojnovisad.com
