Osman Osmo Hadžifejzović bio je mnogo više od običnog harmonikaša. Bio je simbol jednog vremena u Prijepolju i Brodarevu, kada su svadbe, druženja, sjela i kulturno-umjetnički događaji bili nezamislivi bez njegovog prisustva. Njegova harmonika nije bila samo instrument, već most koji je povezivao generacije, emocije i zajednički duh naroda.
U to vrijeme, seoska i gradska posijela bila su dio svakodnevnog života. Igranke su bile srce tih okupljanja, mjesta gdje su se rađala nova poznanstva, a možda i ljubavi. Svake subote, omladina bi se okupljala u mjestima poput Seljašnice, Kolovrata i Ivanja, a sale bi bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Na tim igrankama, Osmanova muzika bila je neizostavna. Uz zvuke njegove harmonike, tresle su se daske seoskih sala, a mladost se veselila uz pjesmu i kolo. Njegova muzika bila je simbol zajedništva, radosti i nade.
“Bio je dobar čovjek, neka mu je rahmet duši,” prisjeća se Lutvo Kukuljac, dok su drugi sugrađani poput Fikreta Mubere Rizvanović i Munire Ganović poželjeli da mu dragi Allah podari lijep džennet.
“Osmo kada zasvira, srce mora da zaigra,” sjeća se Vide Divac, prisjećajući se vremena kada je Osman svirao na njegovoj svadbi. “Bio je vrhunski svirač, nije bio ‘gladan’ novca, uvijek je bio zadovoljan jer je živio sa harmonikom i za nju.” Ta toplina i skromnost obilježile su Osmanovu prisutnost u životima mnogih.
No, Osman nije bio samo muzičar. Kao vođa Kulturno-umjetničkog društva “Ljubiša Miodragović”, njegova uloga prelazila je granice instruktora harmonike. Bio je prijatelj i uzor mladima, osoba kojoj su se obraćali s povjerenjem. Njegova blaga riječ i topli osmijeh stvarali su atmosferu u kojoj su se svi osjećali prihvaćeno. Biti uz Osmana značilo je biti dijelom nečeg većeg – zajednice u kojoj se poštovala tradicija i slavila mladost.
Mnogi sugrađani se prisjećaju Osmana s posebnim emocijama. Njegova harmonika ostavila je neizbrisiv trag u srcima onih koji su ga poznavali.
“Bila su to lijepa vremena,” sjeća se Murfeta Huskić, dok Sadija Rovčanin dodaje: “Dobro sam ga poznavala, neka mu dragi Allah podari lepi džennet.”
“Čovjek koji je obilježio vrijeme i grad u kome je živio,” kaže Kigen Senada Balicevac, dok Refko Bajgoric dodaje da je Osman bio “dobar čovek i harmonikaš.”
Danas, mnogo godina kasnije, uspomena na Osmana Osma Hadžifejzovića živi među ljudima. Njegovo ime se spominje s poštovanjem, ne samo zbog njegove umjetnosti, već i zbog njegove ljudskosti. Priče o njegovoj muzici i dalje se prenose, a u svakom kolu i druženju, njegova duša nastavlja da pleše.
Osman Osmo Hadžifejzović nije bio samo harmonikaš – bio je simbol jednog vremena, neiscrpni izvor radosti i zajedništva. Kroz njegove ruke, svaka melodija postajala je priča, a svaka pjesma uspomena koja i danas živi.